Osim Biblije kao izvori kanonskog prava pojavljuju se odredbe i naredbe rimskih papa, zaključci ekumenskih sabora pa čak i pojedini zakoni suverenih država koji se odnose na neka crkvena pitanja, a nisu u suprotnosti sa crkvenim učenjem. Naredbe i zaključci ekumenskih sabora prikupljani su u razne zbirke (decretales), počevši od Gracijanovog dekreta (Decretum Gratiani ili Concordia discordantium canonum) koji je nastao na temelju predavanja bolonjskog profesora Gracijana na temu crkvenog prava.
Kasnije dopune i nastavci sačinjavaju prvo izdanje kodificiranog kanoskog prava Corpus iuris canonici iz 1582. godine koje je po uzoru na Justinijanovu kodifikaciju rimskog prava, Corpus iuris civilis, objavio papa Grgur XIII. Isti papa zaslužan je za reformu julijanskog kalendara koji je po njemu nazvan Gregorijanskim kalendarom, a koji je danas najrašireniji kalendar na svijetu.
Razne zbirke, zajedno sa Corpus iuris canonici, bile su temeljni pravni propisi Katoličke crkve do pojave jedinstvenog crkvenog zakonika Codex iuris canonici kojeg je objavio 1917. godine papa Benedikt XV. Codex (CIC) sadržavao je 2414 kanona u pet knjiga, a stupio je na snagu 19. svibnja 1918. godine.
Nakon II. svjetskog rata javila se potreba za promjenom Zakonika kako bi Crkva mogla odgovoriti na zahtjeve novog postratnog vremena u kojem se svijet našao. Iako je rad na novom zakoniku službeno započeo 1965. godine, a neslužbeno 1959., novi je zakonik proglašen tek 25. siječnja 1983. godine, objavljen je u službenom glasniku Svete stolice Acta Aposlolicae Sedis, a na snagu je stupio 27. studenoga 1983. godine. Iako je zakonik preveden na hrvatski jezik 1988. godine, kardinal Casaroli je prema nalogu pape Ivana Pavla II objavio Odredbe o zaštiti latinskog teksta zakonika prema kojima je određeno da se službenim tekstom Zakonika smatra isključivo tekst na latinskom jeziku.
Važno je napomenuti da su Istočne katoličke crkve (koptska, armenska, grčka ...), dakle crkve koje posjeduju vlastiti liturgijski obred različit od obreda Rimske katoličke crkve, ali koje su sjedinjene s Rimskom Apostolskom stolicom, izvršile odvojenu kodifikaciju vlastitog kanonskog prava. Zakonik kanona Istočnih crkava objavio je papa Ivan Pavao II 1990. godine.
Osim kanonskog prava treba napomenuti da su dijelovi crkvenog prava liturgijsko pravo – niz odredbi kojima se definira bogoslužje te javno crkveno pravo koje se bavi pitanjima odnosa između Crkve i država.
Posebna vrsta izvora crkvenog prava su Konkordati. To su sporazumi između Svete stolice i suverenih država kojima se definira položaj Katoličke crkve kao institucije i pripadnika Katoličke crkve kao zajednice vjernika u pojedinoj državi. Dakle, posebnost konkordata je u tome što papa ujedno nastupa kao suveren Države Vatikanskog Grada i kao predstavnik zajednice vjernika u pojedinoj zemlji s kojom Sveta stolica sklapa ugovore.
Osim konkordata pitanja odnosa između Crkve i država uređuju i konvencije, ugovori, protokoli i ostali akti.
Republika Hrvatska je sa Svetom stolicom sklopila četiri međudržavna ugovora i to:
Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture (NN-MU 2/97), Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi (NN-MU 2/97), Ugovor o pravnim pitanjima (NN-MU 3/97) te Ugovor o gospodarskim pitanjima (NN-MU 18/98).
Neven Brkić, mag. iur.