Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (UFEU) propisana je zabrana svih carinskih i poreznih prepreka slobodnoj trgovini između država članica Europske unije, ali i svih mjera koje bi je mogle izravno ili neizravno ometati. Takve mjere nazivamo mjerama s istovrsnim učinkom.
Budući da je pojam mjera s istovrsnim učinkom postavljen vrlo apstraktno, Europski sud pravde kroz svoju praksu utvrdio je njezin domašaj i način primjene. Kroz slučajeve Dassonvile (8-74), Casiss de Dijon (120-78), Keck (267/91,268/91), ali i mnoge druge, formulirano je današnje shvaćanje zabrane određene člankom 34. UFEU-a (više o slobodi kretanja robe: Sloboda kretanja robe i njezine implikacije određene praksom Europskog suda pravde).
Države članice ponajprije su dužne otkloniti svaku mjeru koja bi mogla nepovoljno utjecati na slobodu kretanja robe, međutim ako već takva mjera, koja bi ograničavala uvoz proizvoda iz drugih država članica postoji, dužne su je opravdati pred Europskim sudom pravde (Sud) pozivanjem na zahtjeve javnog interesa. Ako je mjera izravno diskriminatorna, zahtjevi javnog interesa kojima se država može pravdati mogu biti samo oni taksativno nabrojani u članku 36. UFEU-a, ali ako mjera nije usmjerena isključivo protiv uvoza proizvoda iz drugih država članica, javni interes može biti bilo koja vrijednost koju država smatra dovoljno važnom da zbog nje oganiči slobodnu trgovinu. Jedna od najčešćih vrijednosti na koje se države pozivaju prilikom opravdavanja mjera s istovrsnim učinkom upravo je zaštita potrošača (više o opravdavanju nacionalne mjere pred Sudom: Opravdanost ograničenja slobodne trgovine i test proporcionalnosti).
Zaštita potrošača na razini EU-a važna je za funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Ovo područje regulirano je brojnim aktima, što potvrđuje da se toj problematici pridaje velika važnost posebice zbog toga jer otvoreno i moderno tržište zahtijeva visoku razinu zaštite potrošača. Ako jedinstveno tržište dobro funkcionira, potrošači imaju povjerenje u prekogranične transakcije te će imati pozitivan učinak na tržišno natjecanje i cijene na korist svih građana EU-a. No, pojedinci moraju biti sigurni da imaju dovoljno točnih informacija prije nego li obave neku kupovinu i da mogu uživati jasna zakonska prava kada transakcije krenu krivo. To je razlog zašto su potrebna usklađena pravila kako bi se zajamčila odgovarajuća razina zaštite.
Paralelno s harmonizacijom ovog područja, Sud je bogatom sudskom praksom utvrdio kada i na koji način države mogu opravdati mjere kojima ograničavaju slobodu kretanja robe razlogom zaštite potrošača. Naime, iako Sud priznaje zaštitu potrošača kao interes kojim država zaista može dokazivati opravdanost mjere s istovrsnim učinkom, u većini predmeta mjera je proglašena prerestriktivnom budući da Sud smatra da se zaštita potrošača jednako može ostvariti i mjerom koja ne bi imala utjecaj na slobodnu trgovinu.
Navest ćemo nekoliko predmeta u kojima su se države pozivale na zaštitu potrošača kao vrijednost koju pokušavaju zaštiti ograničenjem slobodne trgovine.
178/84, Commission v Germany - njemačko pravo zabranjivalo je reklamiranje piva koje je zakonito proizvedeno u drugoj državi članici ako nije bilo u skladu s njemačkim Zakonom o pivu. Njemačka se pozvala na zaštitu potrošača tvrdeći da je ograničenje tog naziva, samo za napitke koji ispunjavaju navedene kriterije, neophodno da bi se zaštitili potrošači koji povezuju riječ pivo s napicima napravljenim od tih sastojaka. Sud je utvrdio da je njemački zakon suprotan članku 34. UFEU, budući da je mišljenja da navedeni propis nije neophodan da bi se zaštitili potrošači jer se mogu zaštiti „putem obaveznog isticanja odgovarajućih etiketa koje objašnjavaju prirodu proizvoda koji se prodaju”.
261/81, Walter rau lebensmittelwerke v de Smedt Pvba - belgijsko pravo zahtijevalo je da svi margarini, bilo da su u pitanju domaći ili strani, budu pakirani u obliku kocke. Sud je našao da je riječ o mjeri s istovrsnim učinkom kao i kvantitativna ograničenja, te je kao takva zabranjena člankom 34. UFEU. Također, Sud je odbio opravdanje belgijske nacionalne mjere zahtjevom javnog interesa – zaštitom potrošača, na koji se pozvala obrana smatrajući da se zaštita potrošača može postići jednostavnim stavljanjem na ambalažu odgovarajuće etikete. Tako se potrošači mogu informirati koji proizvod je u pitanju, kojeg je porijekla i kakav mu je sastav.
C-470/93, Verein gegen Unwesen in Handel und Gewerbe Köln e.V. v Mars GmbH - Udruga za borbu protiv nelojalne tržišne utakmice tužila je Mars GmbH koji je u reklamnoj kampanji prodavao sladoledne prutiće marke Mars, Snickers, Bounty i Milky Way čija je količina povećana za 10%. Oznaka “+10%” stavljena je na obojeni dio omota svakog pojedinog proizvoda, no međutim obojena površina obuhvaćala je znatno veći dio omota. Time je potrošač dobivao dojam da je proizvod povećan za mnogo više od 10%. Sud je ovu mjeru proglasio suprotnom članku 34. UFEU budući da takva prezentacija može navesti potrošače da misle da je cijena ponuđenih dobara jednaka onoj po kojoj su se proizvodi ranije prodavali u svojoj staroj prezentaciji, te nova prezentacija daje dojam potrošaču da su se volumen i težina proizvoda znatno povećali.
Postavilo se pitanje kakvog potrošača uopće Sud štiti, na što je odgovoreno u odluci u predmetu C-220/98, Estée Lauder. Sud je odlučio da države članice kada prihvaćaju mjere za zaštitu potrošača koje utječu na trgovinu unutar zajednice, moraju prilagoditi razinu zaštite "pretpostavljenim očekivanjima prosječnog potrošača koji je razumno dobro informiran i razumno pažljiv i obazriv."
Republike Hrvatska je Zakonom o zaštiti potrošača započela postupak implementacije smjernica Europske unije iz područja zaštite potrošača u unutarnji pravni sustav. Novom pravnom regulativom preuzela je europske norme ponašanja na tržištu, kako u pogledu zaštite prava potrošača, tako i same edukacije i informiranja potrošača. Hrvatska je dosad imala visoke kriterije u pogledu ispravnosti proizvoda te oni proizvodi koji ih nisu zadovoljili jednostavno se nisu mogli prodavati u Hrvatskoj. Može se stoga pretpostaviti da će i u budućnosti hrvatsko zakonodavstvo zahtijevati visoke kriterije za ispravnost. Međutim, hrvatsko pozitivno zakonodavstvo koje se tiče zaštite potrošača i standarda proizvoda neće smjeti na temelju zahtjeva zaštite potrošača ograničiti uvoz proizvoda iz Europske Unije.
Danijela Damjanović, dipl. iur.