Podnositelj je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) na temelju članka 5. stavka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Naveo je da razlozi koje su iznijeli domaći sudovi pri produljivanju pritvora nisu bili prikladni i dostatni da bi opravdali njegov pritvor te da je duljina njegovog pritvora bila prekomjerna.
Protiv podnositelja zahtjeva vodio se kazneni postupak zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga. Dana 15. svibnja 2008. istražni sudac odredio je protiv njega pritvor zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke, ali nije odredio pritvor zbog opasnosti od ponavljanja djela ili težine kaznenog djela. Istražni sudac je po istoj osnovi (opasnost od utjecaja na svjedoke) dva puta produljio pritvor podnositelju. Međutim, kad je istražni sudac pribavio dokaze za koje je postojala bojazan da bi podnositelj mogao na njih utjecati, pritvor podnositelju produljen je zbog opasnosti od ponavljanja djela i težine kaznenog djela. Tijekom faze glavne rasprave pritvor je podnositelju produljivan dvanaest puta zbog opasnosti da će ponoviti djelo i težine kaznenog djela. Glede opasnosti od ponavljanja djela, domaće vlasti pozvale su se na činjenicu da je podnositelj osuđen za kazneno djelo prijetnje i da su protiv njega bila u tijeku dva kaznena postupka, koji su ih, zajedno s modus operandi djela o kojemu je riječ, naveli na zaključak da bi podnositelj mogao ponoviti djelo. Glede težine kaznenog djela, domaće vlasti pozvale su se na međunarodni vid djela i na količinu droge o kojoj se radilo.
Nakon što je podignuta optužnica dana 2. travnja 2009. godine, raspravni sud stvarno je održao četiri ročišta na kojima je izveo sljedeće dokaze: na ročištu 23. rujna 2009. saslušana su tri svjedoka, jedan svjedok saslušan je na ročištu 24. rujna 2009., jedan svjedok saslušan je na ročištu 3. prosinca 2009., a jedan svjedok saslušan je putem video linka iz Praga na ročištu 23. travnja 2010. Uz to, raspravni sud je na ročištu 24. rujna 2009. godine naložio da se od talijanskih vlasti zatraže određeni dokazi. Nakon što su svi svjedoci dali svoje iskaze, sud je odgodio ukupno jedanaest ročišta jer talijanske vlasti nisu dostavile tražene dokaze, a dva ročišta odgođena su zbog drugih profesionalnih ili privatnih obveza članova raspravnog vijeća. To je ukupno doseglo godinu i više od devet mjeseci tijekom kojih je podnositelj pritvoren bez ikakvog napretka ili razvoja u postupku. Podnositelj je iz pritvora pušten 9. prosinca 2010., a ponovno je pritvoren od 27. veljače 2011. do 1. veljače 2011., kada je istekao maksimalan rok za trajanje pritvora.
Europski sud je naveo da se razumnost duljine pritvora okrivljenika treba ocjenjivati u svakom predmetu prema posebnim značajkama tog predmeta. Kontinuirani pritvor može biti opravdan u nekom predmetu samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju slobode pojedinca.
U prvom redu je na nacionalnim sudskim vlastima da se pobrinu da u danom predmetu pritvor okrivljenika ne premaši razumni rok. U tu svrhu sudske vlasti moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od pravila poštovanja slobode pojedinca, te ih trebaju navesti u svojim odlukama o zahtjevima za puštanje na slobodu.
Trajno postojanje osnovane sumnje da je uhićena osoba počinila djelo je conditio sine qua non valjanosti kontinuiranog trajanja pritvora, ali nakon određenog proteka vremena to više nije dovoljno. Europski sud tada treba utvrditi je li lišenje slobode i dalje opravdano drugim osnovama koje su navele sudbene vlasti. Ako su te osnove "prikladne" i "dovoljne", Europski sud mora utvrditi i jesu li nadležne nacionalne vlasti pokazale "posebnu revnost" u vođenju postupka.
Europski sud zaključio je da u konkretnom predmetu uopće nije potrebno ispitivati do koje su mjere razlozi za produljenje pritvora bili prikladni i dovoljni za produljeni pritvor podnositelja, budući da je u ovom predmetu u svakom slučaju razvidna povreda njegovih prava iz članka 5. stavka 3. Konvencije. Naime, razdoblje odugovlačenja u ispitivanju dokaza tijekom suđenja, koje bi se možda moglo tolerirati kad bi se gledalo izdvojeno, zajedno s vrlo dugim razdobljem od godinu i više od devet mjeseci bez ikakvog napretka ili novog razvoja događaja u postupku, te činjenicom da domaće vlasti nisu nikada razmotrile zamjenu podnositeljevog pritvora s drugim mjerama opreza, može se samo smatrati nespojivim sa zahtjevom "posebne revnosti" u takvim predmetima. Stoga je utvrđeno da je došlo do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije.
Europski sud dosudio je podnositelju iznos od 3.600 eura na ime nematerijalne štete i iznos od 2.000 eura na ime troškova postupka.
Presuda Europskog suda za ljudska prava od 25. rujna 2012., br. 67341/10 u predmetu Dervishi protiv Hrvatske.
Morana Briški, mag. iur.