Zakonom o fiskalizaciji u prometu gotovinom uspostavlja se financijski nadzor nad gotovinskim prometom obveznika fiskalizacije. Obveznici fiskalizacije prvenstveno su fizičke osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost te su na osnovi obavljanja takve djelatnosti obveznici plaćanja poreza na dohodak. Prema članku 17. Zakona o porezu na dohodak, dohotkom od obavljanja samostalne djelatnosti smatra se dohodak ostvaren obavljanjem djelatnosti obrta i s obrtom izjednačenih djelatnosti, dohodak ostvaren od slobodnih zanimanja te dohodak od poljoprivrede i šumarstva. Isti Zakon nadalje pobliže određuje krug fizičkih osoba koje su obveznici plaćanja poreza na dohodak od obavljanja samostalnih djelatnosti. Zakon o fiskalizaciji u prometu gotovinom kao drugu skupinu navodi fizičke odnosno pravne osobe koji su sukladno članku 2. Zakona o porezu na dobit obveznici plaćanja poreza na dobit. Također, zakon o fiskalizaciji određeni krug osoba isključuje iz obveze fiskalizacije.
Osnovna svrha i cilj zakona o fiskalizaciji jest nadzor nad gotovinskim prometom obveznika fiskalizacije. Plaćanje u gotovini jest svaka predaja gotovog novca, papirnatih novčanica odnosno kovanog novca, koji dužnik vrši svome vjerovniku u svrhu plaćanja određenog dobra ili obavljene određene usluge. Prilikom plaćanja gotovinskim novcem obveznik fiskalizacije dužan je izdati fiskalni račun koji u trenutku izdavanja, putem posebnog elektroničkog uređaja tzv. fiskalne blagajne, mora biti evidentiran u Poreznoj upravi. Putem evidentiranja računa Porezna uprava ujedno i vrši porezni nadzor nad gotovinskim prometom obveznika fiskalizacije.
Budući da zakon o fiskalizaciji ipak obuhvaća vrlo široki krug fizičkih i pravnih osoba, postavlja se pitanje jesu li svi obveznici fiskalizacije dužni imati fiskalnu blagajnu i izdavati račune putem fiskalne blagajne. Sukladno članku 15. i 16. predmetnog Zakona, fiskalnu blagajnu dužni su imati oni obveznici fiskalizacije koji vrše gotovinski promet. Dakle, trgovačko društvo koje vrši naplatu svojih usluga i prodanih dobara putem transakcijskog računa, nije dužno imati fiskalnu blagajnu. Svaki obveznik fiskalizacije dužan je izdati račun koji, osim općih sastojaka svakog računa koji su propisani Zakonom o porezu na dodanu vrijednost, mora sadržavati i sastojke koji su propisani u članku 9. stavak 1. Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom. Međutim, račun obveznika fiskalizacije koji ne vrši gotovinski promet ne mora imati sastojke propisane u članku 9. stavak 1. točka 4. i 5. Kako se predmetne točke striktno odnose na funkciju fiskalne blagajne, iz predmetnog zakona proizlazi da svi obveznici fiskalizacije nisu ujedno dužni imati fiskalnu blagajnu, ali su dužni izdavati fiskalne račune.
Svaki obveznik fiskalizacije koji je dužan imati fiskalnu blagajnu ujedno je dužan Poreznoj upravi dostaviti podatke o svim poslovnim prostorima u kojima obavlja djelatnost koji moraju biti potpisani digitalnim potpisom izdanim od strane Porezne uprave, sukladno članku 19. Zakona. Takav obveznik fiskalizacije dužan je u poslovnom prostoru na vidljivom mjestu istaći obavijest o obvezi izdavanja računa te obvezi kupca da preuzme i zadrži izdani račun.
Također, obveznik fiskalizacije koji vrši gotovinski promet mora donijeti odluku o blagajničkom maksimumu kojom će se definirati najveći iznos gotovog novca koji se može zateći u poslovnoj prostoriji obveznika, a sukladno članku 29. Zakona. Svaki iznos koji bi prelazio iznos blagajničkog maksimuma, obveznik fiskalizacije dužan je položiti na transakcijski račun. Ako je žiro–račun obveznika fiskalizacije blokiran, tada je on dužan, bez obzira na visinu blagajničkog maksimuma, uplatiti sav novac iz blagajne na žiro–račun.
Daniel Deković, mag. iur.