Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 57/11 – dalje: Novela ZPP-a), koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011., donio je među ostalim i neke novine u području radnih odnosa. Jedna od tih novina odnosi se na tužbene zahtjeva koje se odnose na novčane tražbine. Naime, zakonska rješenja ranijih 20-ak godina nisu bila ista, u skladu s čime se mijenjala i sudska praksa. Posebno treba naglasiti da je kod tog pitanja postojao raskorak u definiciji plaće između poreznih i radnopravnih propisa. Tako je pojam bruto plaće u sustav oporezivanja uveden još 1994. Zakonom o porezu na dohodak, no propisi radnog prava nisu istom dinamikom pratili porezne propise, tako da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2003. propisano da se pod plaćom iz radnog odnosa uvijek podrazumijeva bruto plaća.
Međutim, neovisno o tome što se od 2003. pod plaćom u smislu tog Zakona podrazumijeva plaća u bruto iznosu, sudska praksa je kao i do tada, u postupcima radi isplate naknade plaće, radniku priznavala pravo na isplatu naknade plaće u neto iznosu, uz obrazloženje da radnik nije ovlašten, odnosno aktivno legitimiran potraživati porez na dohodak i doprinose iz plaće. Tako nije bilo riješeno pitanje doprinosa za mirovinsko osiguranje individualne kapitalizirane štednje koji je prema koncepciji mirovinske reforme privatna imovina mirovinskog osiguranika, kojom on osobno raspolaže u skladu s posebnim propisima koji uređuju namjenu tog doprinosa.
Da bi se osigurala mogućnost utuženja tog doprinosa, odnosno naplata (naknade) plaće u bruto iznosu, Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 88/05) dopunjen je Zakon o parničnom postupku (dalje: ZPP) tako da je u članku 433.a stavak 1. ZPP-a propisana obveza radnika da se novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, određene u bruto iznosu, utužuju u tom iznosu. To je i potvrđeno 2008. godine, jer je u članku 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2008. (NN 84/08) propisano da je prema članku 433.a ZPP-a radnik novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dužan utužiti u tom iznosu, pri čemu se smatra da je utužio bruto iznos čak i ako to nije izričito naznačio.
Često su se javljale situacije da je poslodavac radniku uplatio doprinose iz i na plaću te porez i prirez, ali mu nije isplatio neto iznos ostvarene plaće. Zato je odredba članka 43. Novele ZPP/11, kojom je propisano da se u članku 433.a ZPP-a dodaje stavak 3., prema kojem radnik može u iznimnim situacijama utužiti i neto iznos, i više nego dobrodošla. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi, iznimno od stavka 1. tog članka, ako su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu štednju, radnik može tražiti odnosno utužiti neto iznos. Dakle, tom zakonskom odredbom osigurano je rješenje za one životne situacije kad poslodavac radniku uplati dio plaće koji se odnosi na bruto iznos, ali ne preostali neto iznos. Radnik je sad ovlašten zahtijevati isplatu preostalog dijela plaće, uz obvezu da u činjeničnom supstratu tužbe naznači da mu je isplaćen navedeni dio plaće.
Postoje, međutim, neki specifični slučajevi u radnim odnosima u vezi s utuživanjem novčanih tražbina iz radnog odnosa, kao što je slučaj radnika koji je dio plaće dobivao „na ruke“, pa na taj dio plaće nisu bila plaćena javna davanja – porez, prirez, doprinosi. Sada radnik, želeći da mu se i taj dio isplaćene svote prizna kao primitak na koji se plaćaju javna davanja, dakle, kao zakonita plaća, želi utužiti neplaćeni porez i doprinose. Postavlja se pitanje – je li radnik aktivno legitimiran zahtijevati prisilnu naplatu poreza i doprinosa koji su trebali biti plaćeni na neto iznos kojeg je radnik dobio „na crno“?
Dakako, radnik pred nadležnim sudom treba utvrditi da je u radnom odnosu kod poslodavca dobio „na ruke“ naknadu za svoj rad, da se ta naknada smatra neto plaćom (ili njezinim dijelom), na koju su trebali biti plaćeni porez, prirez i doprinosi.
U vezi s daljnjim pitanjem može li radnik zahtijevati da mu se isplati dužni iznos na ime poreza i doprinosa, navodimo primjer iz sudske prakse Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžr-1087/11-2 od 30. kolovoza 2011., iz koje je razvidno da je radnik aktivno legitimiran zahtijevati da se plate javna davanja na neto plaću, ali ne izravno njemu, već da se naloži poslodavcu da iznose dužnih javnih davanja sam uplati za radnika kojem je dao neto plaću „na ruke“.:
„Prvostupanjski sud pravilno je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici na iznose iz točke I izreke prvostupanjske presude poslovni broj … plati i zakonom određene doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje sukladno odredbi čl. 83. st. 5. Zakona o radu.“