Prvom odlukom, broj: U-I-1457/2013 od 11. travnja 2013., Ustavni sud pokrenuo je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 13. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona (NN, br. 133/12, dalje ZID SZ) te je do donošenja konačne odluke privremeno obustavio izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na temelju te zakonske odredbe. Do donošenja konačne odluke Ustavnog suda primjenjuje se članak 39. stavak 2. Stečajnog zakona.
Predlagatelj je podnio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 13. stavka 1. ZID SZ kojim je u članku 39. stavku 2. Stečajnog zakona dodana rečenica: „Smatrat će se da je vjerovnik učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine ako njezino postojanje temelji na ovršnoj ispravi ili nepravomoćnoj sudskoj ili upravnoj odluci.“ Predlagatelj smatra da osporena odredba, time što propisuje zakonsku presumpciju da je vjerovnik učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine ako njezino postojanje temelji na nepravomoćnoj odluci, nije suglasna s člancima 3., 18. stavkom 1. i 29. stavkom 1. Ustava. Smatra da vladavina prava obuhvaća i širi zahtjev od toga da sudske odluke moraju biti donesene u skladu s važećim propisima odnosno da u sebi sadrži i zahtjeve da odluke budu u skladu s načelima pravednosti i pravičnosti odnosno smatra evidentnim da pobijana odluka ne oživotvoruje navedena načela, već da neprimjereno favorizira samo jednu stranu u postupku po prijedlogu za pokretanje stečajnog postupka (podnositelja prijedloga), dok istovremeno značajno pogoršava pravno stanje suprotne strane (stečajnog dužnika), iako o (ne)postojanju tražbine nije pravomoćno odlučeno, čime se jedna od strana u postupku stavlja u neprimjereno povoljniji položaj od druge te krši načelo jednakosti sviju pred zakonom.
Nadalje smatra da pravo na žalbu mora uključivati i pravo na djelotvornu žalbu koja jamči da žalitelju neće nastati nikakva, a pogotovo ne nepopravljiva šteta dok o njegovoj žalbi više nadležno tijelo ne donese svoju odluku. Osporenim člankom 13. stavkom 1. ZID SZ-a dužniku se uskraćuje pravo na djelotvornu žalbu, to jest takvu koja mu jamči redovito poslovanje do pravomoćnosti sudske odluke. Osporena zakonska odredba unosi nedopušteni stupanj pravne nesigurnosti i pravne neizvjesnosti u gospodarski život zemlje jer ako se počne primjenjivati u sudskoj praksi, omogućit će se otvaranje stečajnih postupka i nad pravnim subjektima čiji dug (radi kojeg se stečajni postupak otvara) uopće nije pravomoćno utvrđen, te u kojima bi nakon otvaranja stečajnog postupka prvostupanjska presuda kojom je utvrđena navodna tražbina navodnog vjerovnika mogla biti ukinuta i/ili preinačena, a tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen.
Predlagatelj dalje smatra da pravo na pravično suđenje treba tumačiti tako da svatko ima pravo da njegovu žalbu ispita isključivo zakonom ustanovljeni sud, te da se tek tada može smatrati da je ustanovljeno postojanje nečijih građanskih prava i obveza. Na temelju prvostupanjske nepravomoćne odluke ne može se uzeti da postoje nečije građanske obveze pa se sukladno tome vjerovnika koji raspolaže takvom presudom ne smije priznati kao vjerovnika u stečajnom postupku. Smatra da jamstvo pravičnog suđenja obuhvaća i jamstvo za provođenje drugostupanjskog postupka sve do pravomoćnosti odluke.
Ustavni sud zaključio je da razlozi zbog kojih predlagatelj predlaže pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 13. stavka 1. ZID SZ-a otvaraju složeno pravno pitanje koje zahtijeva podrobno ispitivanje u svjetlu temeljnih ustavnih vrednota i zaštićenih ustavnih dobara. Stoga se u ovom rješenju ograničava na utvrđenje da bi učinci osporenog članka mogli imati utjecaja na prilike u gospodarstvu, što je dostatan razlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom. Međutim, ovim se rješenjem ne prejudicira konačna odluka Ustavnog suda.
________
Drugom odlukom, broj U-I-4763/2012 i U-I-1342/2013 od 3. travnja 2013., na zahtjev predlagatelja Ustavni sud pokrenuo je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 7. stavka 2., 16. stavka 3. i 18. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak (NN, br. 22/12, dalje: ZID ZPD/12). Na temelju članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, privremeno je obustavljeno izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji Porezne uprave Ministarstva financija Republike Hrvatske i drugih adresata vezanih uz naplatu poreza na dohodak svim obveznicima poreza na dohodak koji su taj dohodak ostvarili na temelju dividendi i udjela u dobiti na temelju udjela u kapitalu, a koja je dividenda ostvarena, odnosno koji je udio u dobiti na temelju udjela u kapitalu ostvaren do stupanja na snagu ZID ZPD/12 odnosno do 1. ožujka 2012. Privremena obustava traje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o suglasnosti s Ustavom odredaba ZID ZPD/12, kao i Zakona o porezu na dohodak u cjelini.
Ustavni sud smatra da je odredba članka 16. stavak 3. ZID ZPD/12 koja glasi: „Članak 7. ovoga Zakona primjenjuje se na sve primitke od dividendi i udjela u dobiti, koji se isplaćuju od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, osim na dividende i udjele u dobiti na temelju udjela u kapitalu koji su ostvareni do 31. prosinca 2000. bez obzira kada se isplaćuju.“, protivna Ustavu RH iz više osnova. Navedenim reguliranjem oporezivanja dividendi i udjela u dobiti povrijeđena su ustavna prava predlagatelja i drugih poreznih obveznika, zajamčena odredbama članka 14. stavak 2., članka 16. stavak 2., članka 49. stavak 4., članka 51. stavak 2. i članka 90. stavak 4. Ustava RH.
Naime, Ustavni sud smatra da je odredbom članka 16. stavak 3. Zakona, zakonodavac grubo povrijedio ustavnu odredbu iz članka 14. Ustava RH (zabrana diskriminacije) i to iz razloga što se neosnovano, odnosno bez ustavno prihvatljivog razloga, uvode dvije kategorije poreznih obveznika od kojih se jedna skupina stavlja u nejednaki i nepovoljniji položaj. Iz sporne zakonske odredbe proizlazi da zakonodavac radi razliku između činjenice da je pravo na dobit ostvareno do 31. prosinca 2000. godine (koja dobit se ne oporezuje neovisno o datumu isplate) i da se neka dobit isplaćuje od dana stupanja na snagu Zakona, a ostvarena je nakon 31. prosinca 2000. godine, što se oporezuje na način kako je predviđeno Zakonom.
Što se tiče povrede zabrane retroaktivnosti koju regulira članak 90. stavak 4. Ustava, prema predlagatelju sporna odredba Zakona ima povratno djelovanje na način da svojim učincima uređuje one pravne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu Zakona. Zakonodavac je intervenirao u interne pravne odnose između trgovačkog društva i obveznika poreza na dohodak na temelju dividende i udjela u dobiti na temelju udjela u kapitalu, koji su nastali prije stupanja na snagu Zakona, što nužno dovodi do zaključka da sporna odredba, uz ostale prigovore neustavnosti, također proizvodi i nedopušteni povratni učinak. U postupku donošenja Zakona, predlagatelj nije obrazložio zašto bi odredba članka 16. stavak 3. Zakona trebala imati povratno djelovanje. Matična radna tijela Hrvatskog sabora i Odbor za zakonodavstvo nisu podnijeli Hrvatskom saboru nikakvo izvješće o dijelovima Zakona koji će imati povratno djelovanje pa nije ni donesen zaključak s kojim bi se utvrdilo povratno djelovanje pojedinih odredbi Zakona, niti postojanje opravdanih razloga za takvu odredbu. Stoga Ustavni sud smatra da je Hrvatski sabor donio Zakon bez ispunjenja uvjeta iz članka 134. i 154. Poslovnika Hrvatskog sabora i da je pristupio odlučivanju i donio Zakon koji sadrži evidentno retroaktivnu primjenu. Zbog toga je Zakon donesen na način koji nije suglasan Poslovniku Hrvatskog sabora i kao takav je protivan Ustavu.
U pogledu povrede ustavnog prava iz članka 16. stavak 2. Ustava (načelo razmjernosti), Ustavni sud ističe da je nesporno da odredba članka 16. stavak 3. Zakona predstavlja ograničavajuće pravno pravilo, budući da uvodi poreznu obvezu za sve isplate dividendi i udjela u dobiti na temelju udjela u kapitalu bez obzira kada su ostvareni, osim onih ostvarenih do 31. prosinca 2000. godine bez obzira kada se isplaćuju. Zakonodavac, koristeći mjere i instrumente porezne politike, spornom odredbom Zakona ograničava prava ovlaštenika na dividendu i udio u dobiti na temelju udjela u kapitalu, ostvarene u razdoblju od 2005. godine pa do stupanja na snagu Zakona, sve radi osiguranja priljeva sredstava u državni proračun.
Zakonodavac je osporenom odredbom članka 7. stavak 2. Zakona također propisao: „Dohodak od kapitala ne utvrđuje se po osnovi dividendi i udjela u dobiti, ako su dividende i ti udjeli iskorišteni za uvećanje temeljenog kapitala društva.“ Iz osporene odredbe proizlazi da bi se dividende i udjeli u dobiti na temelju udjela u kapitalu, a koji su upotrijebljeni za povećanje kapitalnih rezervi društva, smatrali oporezivim dohotkom što članove društva dovodi u nejednak položaj prema okolnosti u koju stavku kapitala ulažu. Predlagatelj ističe kako podzakonski akti o oporezivanju dobiti (čl. 9. st. 2. Pravilnika o porezu na dobit) ne radi razliku između ulaganja u temeljni kapital i kapitalne rezerve (tzv. neupisani kapital društva). Drugim riječima, takvo ulaganje ne smatra se oporezivim prihodom trgovačkog društva, poreznog obveznika poreza na dobit, a pod uvjetom da ono osigura status imovine trgovačkog društva.
Iako propisi o oporezivanju dobiti ne oporezuju ulaganje u kapitalne rezerve, kao niti ulaganje u temeljni kapital trgovačkog društva, propisi o oporezivanju dohotka ovakvo će ulaganje oporezivati na način da će se ulaganje u (ostale) rezerve kapitala, odnosno u neupisani kapital trgovačkog društva, smatrati oporezivom isplatom dobiti članu društva koja podliježe plaćanju dohotka od kapitala na način kako predviđa Zakon. Član društva u tom slučaju može u rezerve kapitala unijeti manji iznos dobiti nego što bi mogao unijeti u temeljni kapital. U računovodstvenom smislu u oba slučaja je riječ o imovini trgovačkog društva i dijelu njegova ukupnog kapitala koja se iskazuje kao pasiva bilance trgovačkog društva. Ocjena sukladnosti odredbe članka 16. stavak 3. Zakona s ustavnim načelom razmjernosti u kontekstu postignute ravnoteže između Ustavom zajamčenog prava pojedinca i interesa pravnog poretka i drugih ljudi dovodi do zaključka kako osporena zakonska odredba grubo vrijeđa načelo razmjernosti. Legitimno je i zajamčeno pravo svake fizičke osobe da u trenutku donošenja poduzetničkih odluka zna kojim će poreznim mehanizmima javna vlast zahvatiti u njegov ostvareni dohodak. Interes pravnog poretka je štititi i ostvarivati takva legitimna prava i očekivanja. Zbog toga zakonodavac ne smije uvoditi novo porezno uređenje na one primitke (dohotke) koji su ostvareni i o upotrebi kojih se odlučivalo u vrijeme kada je na snazi bilo drugačije porezno uređenje. Puna implementacija takvog uređenja također ima diskriminatorne učinke i to prema onima koji su svoje poduzetničko ponašanje usuglasili s realnom gospodarskom situacijom i postojećim poreznopravnim okvirom.
Iz svega proizlazi da je zakonodavac propisao ograničavajuća pravna pravila koja nisu prikladna za postizanje legitimnog cilja, koja su stroža nego što je to neophodno i koja nisu u ravnoteži s legitimnim pravima drugih osoba.
Nadalje, Ustavni sud smatra da je zakonodavac povrijedio i ustavnu odredbu iz članka 49. stavak 4. Ustava i umanjio prava dioničara odnosno nositelja poslovnog udjela stečena ulaganjem kapitala u trenutku kada je implementirao porezno opterećenje na iznos koji će dioničar, odnosno nositelj poslovnog udjela primiti na ime dividende odnosno udjela u dobiti, a na temelju ispunjenja obveze trgovačkog društva koja je nastala prije uvođenja novog poreznog tereta.
Također, uređenje poreznog sustava na način koji uvodi osporena odredba Zakona ne udovoljava zahtjevima jednakosti koji proizlaze iz odredbe članka 51. stavak 2. Ustava (jednakost i pravednost poreznog sustava). Naime, u bitnom dijelu sadržaja, osporena odredba ima penalna obilježja i de facto kažnjava one nove obveznike poreza na dohodak kojima dividenda ili udio u dobiti na temelju udjela u kapitalu nije isplaćena prije stupanja na snagu Zakona. Porezno-pravno relevantnu činjenicu predstavlja činjenica primitka dohotka, a na temelju ostvarene dobiti trgovačkog društva nakon stupanja na snagu Zakona. Takvo uređenje odgovaralo bi zahtjevima koji proizlaze iz načela jednakosti i pravednosti poreznog sustava.
Ustavni sud zaključno ističe da se u ovom rješenju ograničava na utvrđenje da su osporene zakonske odredbe važne za cjelokupnu društvenu zajednicu pa ozbiljnost prigovora i činjenica da bi primjena osporenih članaka ZID-a ZPD/12 mogla utjecati na Državni proračun i na individualne pravne situacije adresata ZID-a ZPD/12, dostatan su razlog za pokretanje postupka za ocjenu njihove suglasnosti s Ustavom, no, niti ovim se rješenjem ne prejudicira konačna odluka Ustavnog suda.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, mag. iur.