Podnositelj je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) u kojem navodi da mu je povrijeđeno pravo da mu sudi neovisni sud i pravo da se osobno brani iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencije), te prava da mu se ne sudi dva puta za isto kazneno djelo iz članka 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju.
Protiv podnositelja je bio pokrenut kazneni postupak zbog kaznenih djela ubojstva, nanošenja teške tjelesne ozljede, dovođenja u opasnost života i imovine te krađe, koja je počinio kao pripadnik Hrvatske vojske.
Dana 24. rujna 1996. godine donesen je Zakon o općem oprostu prema kojem se na sva kaznena djela počinjena u vezi s ratom u Hrvatskoj u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. godine, osim djela koja predstavljaju teške povrede humanitarnog prava ili ratne zločine, uključujući i kazneno djelo genocida, primjenjuje opći oprost.
Nadležni sud obustavio je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva dana 24. lipnja 1997. godine na temelju Zakona o općem oprostu.
Međutim, državni odvjetnik podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu, navodeći da je odlukom suda o obustavi postupka došlo do povrede članka 3. stavka 2. Zakona o općem oprostu. Odlučujući o navedenom zahtjevu, Vrhovni sud je dana 19. rujna 2007. utvrdio povredu članka 3. stavka 2. Zakona o općem oprostu.
Dana 26. travnja 2006. godine nadležno državno odvjetništvo optužilo je podnositelja za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Na završnom ročištu, za vrijeme izlaganja završnih riječi, podnositelj je udaljen iz sudnice zbog remećenja reda. Njegov je odvjetnik ostao u sudnici i izložio svoju završnu riječ. Presudom od 21. ožujka 2007. podnositelj je osuđen na 14. godina zatvora, s tim da je Vrhovni sud preinačio odluku o kazni i osudio ga na 15 godina zatvora. Ustavna tužba koju je kasnije podnio podnositelj je odbijena.
Odlučujući o podnositeljevom prigovoru da je isti sudac sudjelovao i u postupku koji je okončan 1997. godine i u onome u kojem je proglašen krivim 2007. godine, Europski sud je utvrdio da je prvi postupak obustavljen na temelju Zakona o općem oprostu, te da u tom postupku nisu ocjenjivane činjenice predmeta, niti se odlučivalo o pitanju podnositeljeve krivnje. Dakle, sudac M.K. nije izrazio mišljenje o bilo kojem vidu osnovanosti predmeta. Stoga je Europski sud ocijenio da ne postoje činjenice koje bi mogle dati povoda opravdanoj dvojbi o nepristranosti M.K., niti je podnositelj imao ikakav legitiman razlog za takvu bojazan.
U pogledu podnositeljevog udaljavanja iz sudnice tijekom izlaganja završnih riječi, Europski sud je naveo kako se u okolnostima kada okrivljenik remeti red u sudnici od raspravnog suda ne može očekivati da ostane pasivan i dozvoli takvo ponašanje. Imajući u vidu činjenicu da je okrivljenikov branitelj ostao u sudnici i izložio svoju završnu riječ, a gledajući postupak kao cjelinu, Europski sud je zaključio da udaljavanje podnositelja iz sudnice tijekom završnog ročišta nije dovelo u pitanje njegovo pravo na obranu u mjeri nespojivoj sa zahtjevima poštenog suđenja. Stoga je utvrdio da nije došlo do povrede podnositeljevih prava iz članka 6. stavak 1. i 3. Konvencije.
U odnosu na podnositeljev prigovor da mu je dva puta suđeno za isto kazneno djelo, Europski sud je najprije utvrdio da su optužbe za kaznena djela protiv podnositelja bila iste u oba postupka. Svoja daljnja razmatranja usmjerio je na stavak 2. članka 4. Protokola br. 7. koji predviđa mogućnost da pojedinac, u skladu s domaćim pravom, bude podvrgnut kaznenom gonjenju za iste optužbe kada se postupak u predmetu ponavlja zbog pojavljivanja novih dokaza ili otkrivanja propusta u prethodnom postupku.
U prvom je postupku podnositelj bio optužen za ubojstvo, nanošenje teških tjelesnih povreda, dovođenje u opasnost života i imovine i za krađu. U postupku vođenom na temelju nove optužnice neki od ovih događaja okarakterizirani su kao ratni zločini protiv civilnog stanovništva koji se sastoje od odvođenja civila, njihovog držanja vezanim u podrumu kuće bez hrane ili vode, premlaćivanja, ispitivanja, sprečavanja drugih da pomognu taocima, namjernog ubojstva nekoliko civila i oduzimanja njihovih stvari. Podnositelj je osuđen za ta kaznena djela. Nacionalni sudovi su utvrdili da je podnositelj povrijedio članak 3. stavak 1. Četvrte ženevske konvencije i članak 4. stavak 1. i 2.(a) i članak 13. Dodatnog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. koji se odnosi na žrtve ne-međunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) od 8. lipnja 1977.
S obzirom na praksu i preporuke raznih međunarodnih tijela za sprečavanje ili zabranu davanja oprosta za ratne zločine, Europski je sud prihvatio stajalište Vlade kako davanje oprosta podnositelju u odnosu na čine koji su okarakterizirani kao ratni zločini protiv civilnog stanovništva predstavlja temeljni propust prvog kaznenog postupka podnositelja. Naime, Europski sud se složio sa zaključcima Vrhovnog suda da je Zakon o općem oprostu pogrešno primijenjen u podnositeljevom predmetu, što predstavlja takav temeljni propust u postupku zbog čega su ispunjeni uvjeti za ponavljanje postupka iz stavka 2. članka 4. Protokola br. 7. Stoga nije došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju.
Presuda Europskog suda za ljudska prava od 13. studenoga 2012., br. 4455/10 u predmetu Marguš protiv Hrvatske.
Morana Briški, mag. iur.