Na razini EU postoji opća zabrana propisivanja nacionalnih mjera u državama članicama koje bi spriječile ili na bilo koji način ograničile izvršavanje prava na slobodno kretanje osoba. Dakle, člankom 18. stavkom 1. Ugovora o funkcioniranju Europska Unije (u nastavku: UFEU) zabranjen je bilo kakav oblik diskriminacije na temelju nacionalnosti.
Sloboda kretanja osoba očituje se u slobodnom boravku, radu i kretanju građana Europske unije na njezinom cjelokupnom teritoriju, bez obzira na njihovo državljanstvo. Razvoj slobode kretanja osoba tekao je kroz faze. U početku se odnosila samo na radnike, a s vremenom je sloboda kretanja obuhvatila i samozaposlene osobe, studente, a danas i sve građane EU. Ograničenja slobode predviđena su samo u slučajevima zapošljavanja u državnim službama te ako to zahtijevaju interesi javnog reda, javne sigurnosti i zaštite zdravlja.
Osnovno načelo na kojem počiva sloboda kretanja osoba je načelo jednakog postupanja, odnosno postavljanje jednakih uvjeta za sve osobe, u svim državama članicama. Također, za navedenu slobodu, postojanje prekograničnog elementa je preduvjet bez kojega ova sloboda ne bi ostvarila svoju svrhu.
Daljnji preduvjet koji se mora ispuniti je da osoba ima državljanstvo jedne od država članica EU, što ju čini građaninom EU. Člankom 20. UFEU (bivši članak 17. UEZ-a) propisano je da se njime ustanovljuje građanstvo Unije te da je svaka osoba koja ima državljanstvo neke države članice ujedno i građanin Unije. Građanstvo Unije dodaje se nacionalnom državljanstvu i ne zamjenjuje ga. Građani Unije među ostalim imaju pravo slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica.
Direktivom 2004/38/EZ o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravak na teritoriju država propisane su tri kategorije prava na boravak osoba na teritoriju drugih država članica:
1. boravak u državi članici do tri mjeseca ako osoba ima valjanu osobnu iskaznicu ili putovnicu; isto se odnosi i na članove njihovih obitelji,
2. boravak u državi članici od tri mjeseca do pet godina odnosi se na radnike i samozaposlene osobe koji su građani EU te time stječu pravo boravka u navedenom razdoblju na teritoriju bilo koje druge države članice; isto se odnosi i na članove njihovih obitelji,
3. pravo trajnog boravka u državi članici stječu osobe koje kontinuirano borave na teritoriju druge države članice najmanje pet godina; isto se odnosi i na članove njihovih obitelji.
Sloboda kretanja radnika najkompleksnija je kategorija unutar navedene temeljne slobode te ćemo u nastavku reći nešto više upravo o njoj.
Sloboda kretanja radnika unutar EU osigurana je člankom 45. UFEU (bivši članak 39. UEZ-a). Ona podrazumijeva ukidanje svake diskriminacije na temelju državljanstva među radnicima iz država članica u vezi sa zapošljavanjem, primicima od rada i ostalim uvjetima rada i zapošljavanja. Navedena sloboda podrazumijeva pravo na:
(a) prihvaćanje stvarno učinjenih ponuda za zaposlenje;
(b) slobodno kretanje unutar državnog područja država članica u tu svrhu;
(c) boravak u državi članici radi zapošljavanja sukladno odredbama koje uređuju zapošljavanje državljana te države utvrđenih zakonom i ostalim propisima;
(d) ostanak na državnom području države članice nakon što je osoba zaposlena u određenoj državi.
Posljednjim stavkom propisano je da se odredbe ovog članka ne primjenjuju na zapošljavanje u javnim službama. S obzirom na moguću široku interpretaciju navedenog članka, Europski sud pravde (u nastavku: ESP) u slučaju Antonissen C-292/89 uveo je pojam „razumno vrijeme“ unutar kojeg je radnik dužan pronaći zaposlenje, a koje iznosi šest mjeseci, osim ako ne pruži dokaze da nastavlja tražiti zaposlenje i da ima stvarne šanse zaposliti se.
Pojam radnika nije definiran osnivačkim ugovorom, već ga je u svojoj praksi definirao ESP. Tako je utvrđeno da je pojam radnika u nadležnosti EU, a nikako država članica (Hoekstra C-75-63). Pojam radnika mora se tumačiti jednako u svim državama članicama.
Navedena praksa ESP-a bila je temelj za donošenje relevantnih akata sekundarnog zakonodavstva iz područja slobode kretanja radnika. Svakako moramo spomenuti najvažnije od njih, poput: Uredbe 492/2011 o slobodi kretanja radnika unutar Unije, Uredbe 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti te Uredbe 1251/70 o pravu na ostanak u državi članici po ostvarenom zaposlenju u njoj. Osim uredbi, također je i nekolicinom smjernica uređeno područje slobode kretanja radnika u EU, kao na primjer Direktivom 2005/36/EZ o priznavanju profesionalnih kvalifikacija te Direktivom 2004/38/EZ o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravak na teritoriju država članica.
Schengenskim sporazumom iz 1985. godine uspostavljeno je područje bez unutrašnjih graničnih kontrola što omogućava provedbu temeljnih sloboda pa time naravno i slobode kretanja osoba. Republika Hrvatska nakon pristupa Europskoj uniji ostat će izvan područja koje je obuhvaćeno Schengenskim sporazumom.
Prema Prilogu V. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji zemlje članice mogu uvesti privremena ograničenja za hrvatske građane u pristupu tržištima rada ostalih članica EU. Prema modelu 2+3+2 previđene su dvije godine prilagodbe, nakon koje zemlja članica može Europskoj komisiji podnijeti zahtjev za produljenjem tog prijelaznog perioda na još tri godine. Ovaj zahtjev potrebno je potkrijepiti podacima o postojanju neravnoteže na tržištu rada uzrokovanog priljevom radne snage iz Hrvatske. Nakon ovih pet godina postoji mogućnost dodatnog, ali i konačnog, produljenja na još dvije godine. Dakako, Hrvatska ima pravo uvesti recipročne mjere za one članice koje odluče da će koristiti tu mogućnost.
Dakle, na svakoj je dosadašnjoj državi članici da u skladu sa svojom politikom zapošljavanja odluči hoće li postaviti restrikcije u odnosu na zapošljavanje državljana RH. Navedene restrikcije mogu trajati najdulje sedam godina. Navodno su se Velika Britanija, Njemačka, Austrija i Italija, a vjerojatno i zemlje Beneluksa odlučile uvesti restrikcije, dok su se Finska, Danska, Litva, Latvija, Rumunjska, Slovačka, Irska, vjerojatno i Grčka izjasnile da neće postavljati restrikcije za hrvatske državljane. Vlade u Parizu, Madridu, Ljubljani, Varšavi, Lisabonu i Rigi još razmatraju konačnu odluku o tom pitanju, ali prema postojećim pokazateljima neslužbeno se očekuje da ograničenja za hrvatske radnike neće biti niti u Poljskoj, Portugalu i Latviji. Navedena ograničenja na tržištu rada članica EU ne odnose se na rad u institucijama Europske Unije.
Karla Štingl, dipl. iur.