Tako je člankom 586. Zakona o obveznim odnosima propisano da se ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine. Kod tog pravnog posla davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koji su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kad mu, na temelju toga ugovora, te stvari ili ta prava budu preneseni na zakonom predviđeni način stjecanja.
U vezi sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u sudskoj praksi (Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Rev-703/11-2 od 14. rujna 2011.) postavilo se pitanje valjanosti toga ugovora kojem je predmet imovina (nekretnina), koja je predmet već ranije sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju.
Naime, predmet spora u revizijskoj fazi postupka (pred Vrhovnim sudom RH) je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. siječnja 2004., a slijedom toga zahtjev za uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na nekretnine koje su predmet navedenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.
U postupku je utvrđeno:
- da je S. H. 12. siječnja 2004. sklopio s D. Š. ugovor o dosmrtnom uzdržavanju koji je ovjeren kod javnog bilježnika istog dana, a kojim se D. Š. kao davateljica uzdržavanja obvezuje uzdržavati primatelja uzdržavanja S. H. i njegovu suprugu M. H., a za uzvrat joj on daje u vlasništvo svoj stan u S.,
- da S. i M. H. prethodno nisu raskinuli ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen s M. D., a kojim ih se M. D. obvezuje uzdržavati, a oni joj za slučaj svoje smrti ostavljaju u vlasništvo stan u S.,
- da se D. Š. na temelju sklopljenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju upisala u zemljišne knjige kao vlasnik navedene nekretnine.
Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništavosti spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a slijedom toga i zahtjev tužiteljice za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja tog ugovora, pri čemu je smatrao da se radi o ništavom ugovoru u smislu članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) i to iz razloga jer je sklopljen suprotno moralu i načelu savjesnosti i poštenja u prometu.
Suprotno tome, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice smatrajući da u konkretnom slučaju sporni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, jer je sklapanje takve vrste ugovora predviđeno pozitivnim propisima, zaključen je u formi predviđenoj zakonom, te je rezultat slobodno izražene volje S. H. kojemu u vrijeme sklapanja ugovora nije bila oduzeta poslovna sposobnost.
Povodom revizije, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da nema pretpostavki iz članka 103. stavak 1. ZOO-a za ništavost spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.
Vrhovni sud u cijelosti je prihvatio pravno stajalište da sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od strane istih primatelja uzdržavanja gdje je predmet ugovora ista nekretnina kao u ranije sklopljenom, a ne raskinutom ugovoru o doživotnom uzdržavanju s drugim davateljem uzdržavanja, nije razlog ništavosti takvog ugovora.