Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava ne sadrži izričitu zabranu poticanja na diskriminaciju, ali neke odredbe Konvencije moguće je primijeniti na ovo područje. Poticanje na diskriminaciju djelomično može biti obuhvaćeno člankom 9. odnosno 11. koji reguliraju slobodu vjeroispovijedi i slobodu okupljanja. Iz antidiskriminacijskog zakonodavstva Europske unije (direktive Vijeća 2000/78/EZ, 2004/113/EZ i 2006/54/EZ) možemo iščitati da se poticanje na diskriminaciju smatra diskriminacijom. Ipak, niti jedna direktiva ne daje definiciju navedenog pojma. Kako bi pojam uopće bio koristan u suzbijanju diskriminacije, ne smije se ograničiti samo na poticanje, koje je u naravi prinudno, već se treba proširiti kako bi se njime obuhvatila očita sklonost prema nepovoljnijem postupanju zbog neke zaštićene osnove ili ohrabrivanje na takvo postupanje.
Članak 4. Zakona o suzbijanju diskriminacije uz zabranu poticanja diskriminacije regulira i propuštanje razumne prilagodbe. Diskriminacijom se smatra i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama omogući:
- korištenje javno dostupnih resursa,
- sudjelovanje u javnom i društvenom životu,
- pristup radnom mjestu i odgovarajućim uvjetima rada, prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onog tko je to dužan omogućiti.
Zakon o suzbijanju diskriminacije ne zabranjuje samo diskriminiranje osobe s invaliditetom koja bi uz prilagodbu mogla jednako dobro obavljati posao kao osoba bez invaliditeta, već i poslodavce obvezuje na poduzimanje mjera prilagodbe prostora, opreme, organizacije rada, raspored radnog vremena i sl. Propust takve razumne prilagodbe smatra se diskriminacijom po osnovi invaliditeta. Međutim, Zakon o suzbijanju diskriminacije za razliku od Direktive 2000/78/EZ o zabrani diskriminacije u vezi sa zapošljavanjem i zanimanjem, ne određuje kriterije “razumne prilagodbe”.
Prema Direktivi, kriteriji koji se uzimaju u obzir kod procjene je li prilagodba u granicama razumne jesu: financijski i ostali troškovi koji nastaju prilagodbom, veličina i raspoloživost sredstava poduzeća, mogućnost pokrivanja troškova prilagodbe iz javnih fondova. Iste kriterije moglo bi primijeniti i domaće zakonodavstvo dok bi se neki troškovi prilagodbe mogli financirati iz sredstava Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Uz to, moguće je poslodavcima ponuditi i dodatne porezne olakšice.
Praktični problem kod primjene ovih odredbi predstavlja nedovoljna informiranost osoba s invaliditetom o pojmu razumne prilagodbe i činjenici da je njezin izostanak oblik diskriminacije. Usprkos tome što su diskriminatorna postupanja vrlo često izravna, konkretnih pritužbi osoba s invaliditetom na diskriminaciju je vrlo malo, a gotovo da se nitko ne odlučuje na traženje sudske zaštite. Razlozi za takvu situaciju zajednički su općenito niskoj razini prijavljivanja diskriminacije, neinformiranosti o mogućnostima zaštite, nepovjerenju u institucije, osjećaju da se ništa neće promijeniti i da bi si pozivanjem na prava osoba još više otežala situaciju i izložila se dodatnim materijalnim troškovima koje ne može snositi. Za osobe s invaliditetom specifična je i opća iscrpljenost stalnim zdravstvenim izazovima i borbom za osiguravanje osnovnih preduvjeta za minimalnu egzistenciju koja njima i njihovim obiteljima ne ostavlja prostora za veći angažman u ostvarivanju svojih prava.
Uz navedeno, Zakon o suzbijanju diskriminacije iz 2008. prati nedostatak europskih direktiva odnosno sadrži propust u definiciji ne navodeći sredstva, načine i oblike koji određuju pojam „poticanje“. Članak 4. propisuje samo da će se poticanje na diskriminaciju smatrati diskriminacijom. Zakon o ravnopravnosti spolova uvodi i element namjere: poticanje druge osobe na diskriminaciju smatra se diskriminacijom, ako je učinjeno s namjerom. Prethodno se može povezati i s Kaznenim zakonom odnosno teorijom kaznenog prava koja poticanje smatra psihičkim utjecajem na počinitelja kako bi ga se navelo na počinjenje protupravne radnje.
U Kaznenom zakonu poticanje je kažnjivo samo ako je počinjeno s namjerom i to kad je poticatelj svjestan svojega djela i želi njegovo počinjenje (izravna namjera), odnosno kada je svjestan da djelo može biti počinjeno te na to pristaje (neizravna namjera). Koji bi to postupci predstavljali poticanje na diskriminaciju, mogli bismo dobiti jasniju sliku iz izvješća pučkog pravobranitelja. Naime u 2011. godini pučki pravobranitelj je više puta reagirao na kršenje zakona poticanjem diskriminacije. Uglavnom se radilo o izjavama političkih dužnosnika u medijima i primjerima govora mržnje. Elektronički mediji su prostor u kojem se najčešće događa poticanje na diskriminaciju i govor mržnje.
Zakon o elektroničkim medijima odnosi se samo na elektroničke publikacije koje su urednički oblikovane i za koje je propisana urednička odgovornost. U njima nije dopušteno objavljivati priloge koji vrijeđaju dostojanstvo čovjeka. Na njih se primjenjuje odredba članka 12. Zakona koja brani poticanje, pogodovanje poticanju i širenje mržnje ili diskriminacije. Međutim, Zakon o elektroničkim medijima ne odnosi se na internetske forume i društvene mreže. Navedeno područje predstavlja tzv. sivu zonu, te iako svaki forum postavlja svoja interna pravila, dopuštenost pojedinih postova ovisi o osobnoj procjeni osobe koja uređuje forum. Svakodnevno smo svjedoci verbalnog nasilja kojeg pojedinci iskazuju na news portalima, forumima, društvenim mrežama i sl.
Sasvim je jasno da ova siva zona zahtjeva snažniju pravnu regulaciju kako bi se spriječio razvoj „kulture mržnje“. Smatramo da prethodno predstavlja i međunarodnu obvezu Republike Hrvatske. Tome u prilog možemo istaknuti i to da je Republika Hrvatska potpisnica Dodatnog protokola uz Konvenciju o kibernetičkom kriminalu o inkriminiranju djela rasističke i ksenofobne naravi počinjenih pomoću računalnih sustava. Člankom 2. Protokola postavljena je definicija rasističkog i ksenofobnog materijala kojim se smatra svaki pisani materijal, slika ili bilo kakav drugi prikaz ideja ili teorija koje zagovaraju, promiču ili potiču mržnju, diskriminaciju ili nasilje bilo prema pojedincu ili skupini pojedinaca, a temelje se na rasi, boji kože, podrijetlu ili nacionalnom ili etničkom podrijetlu te vjeri.
U skladu s protokolom, države potpisnice trebale bi distribuciju ili omogućavanje dostupnim javnosti rasnog i ksenofobnog materijala pomoću računalnog sustava, utvrditi kaznenim djelom ako ne postoje drugi djelotvorni pravni lijekovi. Mišljenja smo da je u Republici Hrvatskoj kultura mržnje podržana verbalnim nasiljem već dosegla razinu na kojoj je sasvim jasno da ne postoje djelotvorni pravni lijekovi za suzbijanje takve neprimjerene komunikacije. Nadamo se da će u bliskoj budućnosti utjecaj europskog zakonodavstva donijeti neka poticajnija zakonska rješenja u ovom području.
Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.
Literatura:
- Izvješće o pojavama diskriminacije za 2011. godinu, Zagreb: Ured pučkog pravobranitelja RH
- Priručnik o europskom antidiskriminacijskom pravu (2010), Luksemburg: Agencija Europske unije za temeljna prava