Je li javnopravno tijelo u upravnom postupku dužno saslušati stranku, odnosno je li upravni sud u prvostupanjskome upravnom sporu dužan saslušati tužitelja, ako tužitelj to traži? Ostvaruje li na taj način tužitelj pravo na „svoj dan na sudu“, osobito uzevši u obzir da upravni sudovi u pravilu provode raspravu (članak 7. i 36. Zakona o upravnim sporovima, dalje: ZUS)?
Kako u upravnom postupku, tako i u upravnom sporu, potrebno je razlikovati pravo stranke na sudjelovanje u postupku, od dokaznog sredstva saslušanja stranke.
Pravo stranke na sudjelovanje u postupku regulirano je ponajprije:
- u okviru upravnog postupka – odredbama Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP) o pokretanju postupka na zahtjev stranke, o izjašnjavanju stranke, o njezinom zastupanju, o pravima i dužnostima stranke u ispitnom postupku, o komunikaciji tijela i stranaka, o načelu pomoći stranci, te o pravima stranke na podnošenje redovitih i izvanrednih pravnih lijekova;
- u upravnom sporu (ovdje se referiramo na zaštitu prava tužitelja) – normama ZUS-a o pokretanju spora, o zastupanju tužitelja, o dužnosti i ovlasti predlaganja činjenica koje treba utvrditi te dokaza kojima to može biti učinjeno, kao i izjašnjenja o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima drugih stranaka, o ovlasti predlaganja rješavanja spora bez rasprave, o sudjelovanju na raspravi, o radnjama u sporu, o ovlasti predlaganja odgodnog učinka tužbe odnosno privremene mjere, o komuniciranju suda i tužitelja, o pravima tužitelja na podnošenje redovitih i izvanrednih pravnih lijekova, te o pravu na iniciranje postupka upravnosudske ocjene zakonitosti općeg akta.
Da bi bilo ostvareno pravo stranke na sudjelovanje u upravnom postupku, odnosno u upravnom sporu, u većini predmeta uopće nije nužno da bude ostvaren neposredan kontakt stranke i javnopravnog tijela, odnosno suda, jer spomenuto pravo može biti osigurano i pisanom komunikacijom, odnosno putem opunomoćenika ili druge osobe ovlaštene za zastupanje stranke.
S druge strane, u obje vrste postupaka moguće je izvesti dokaz saslušanjem stranke/tužitelja (v. članak 70. ZUP-a, koji ne poznaje termin saslušanja, već uzimanja izjave stranke, te članak 33. stavak 4. i 5. ZUS-a, vezano za članak 264. Zakona o parničnom postupku, dalje: ZPP, koji se primjenjuje na izvođenje dokaza u upravnom sporu). Međutim, u oba slučaja riječ je o supsidijarnome, manje pouzdanom dokaznom sredstvu, koje se može primijeniti kada za utvrđivanje određenih činjenica ne postoje drugi dokazi (ZUP i ZPP), odnosno kada se unatoč izvedenim drugim dokazima ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica (ZPP).
Dodatno u pogledu saslušanja tužitelja kao stranke u upravnom sporu, treba imati u vidu da takvo saslušanje može biti nesvrhovito/neekonomično kada je tužitelju na pravilan način omogućeno izjašnjenje u upravnom postupku.
Ni javnopravno tijelo ni sud nisu dužni usvojiti dokazni prijedlog saslušanja stranke. Odbijanje takvog prijedloga može činiti procesnu povredu u smislu propuštanja utvrđivanja odlučnih činjenica, ali ne predstavlja povredu prava stranke na sudjelovanje u postupku.
dr. sc. Alen Rajko