Podnositelj je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) u kojem se poziva na povredu članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) zbog duljine trajanja postupka za razvod braka, povredu članka 8. Konvencije zbog produljenja neizvjesnosti je li otac maloljetnoj K. te povredu članka 12. Konvencije zbog toga što je dugotrajan postupak za razvod braka narušio njegovo pravo da ponovno sklopi brak.
Podnositelj je 2004. godine podnio tužbu za razvod braka u kojem je rođeno jedno dijete. Na ročištu od 14. prosinca 2004. stranke su postigle sporazum o razvodu braka, dok je ostalo otvoreno pitanje uzdržavanja zajedničkog djeteta.
Dana 2. kolovoza 2005. podnositelj je istom sudu podnio posebnu tužbu u kojoj je osporio očinstvo nad djetetom, te su se ta dva postupka usporedno vodila sve dok podnositelj 2006. godine nije zatražio spajanje postupaka. Nakon toga, podnositelj je više puta zahtijevao od suda da donese djelomičnu presudu samo u odnosu na tužbu za razvod braka, što sud nije učinio.
U nastavku postupka, sud je odredio DNA vještačenje te podnositelju naložio da uplati troškove vještačenja, što je on učinio u cijelosti tek 2008. godine. DNA vještačenje nije izvršeno niti nakon toga, budući da je podnositeljeva supruga odbila dovesti dijete radi davanja uzorka DNA iz Švicarske gdje žive.
U međuvremenu, podnositelj je 2007. godine podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, gdje je istaknuo da je općinski sud odbio njegov zahtjev za donošenje djelomične presude kojom bi njegov brak bio razveden. Naveo je kako je dugotrajan postupak za razvod braka imao nepovoljan utjecaj na njegov privatni život i dostojanstvo te da bi odugovlačenje moglo onemogućiti njegovo vjenčanje s drugom ženom, planirano za lipanj 2008. godine. Zatražio je da se općinskom sudu naloži da donese djelomičnu presudu kojom će razvesti njegov brak.
U rujnu 2008. godine podnositelj je dopunio svoj prigovor navodeći da je praktični kršćanin te bi se stoga volio ponovno oženiti, ali nije u mogućnosti to napraviti jer općinski sud odbija donijeti djelomičnu presudu na temelju koje bi bio razveden. Također je naglasio kako bi bio ponižen ako bi morao otkazati planirano vjenčanje zbog toga što se nije uspio razvesti. Svoje prigovore ponovio je i u listopadu 2008. godine, kada se pozvao i na praksu Europskog suda.
Županijski sud utvrdio je povredu prava na suđenje u razumnom roku, dosudio podnositelju iznos od 5,000 kuna kao naknadu te naložio općinskom sudu da donese odluku što je prije moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci. Odlučujući o žalbi protiv navedenog rješenja, Vrhovni sud je podnositelju dosudio još 3,000 kuna kao naknadu štete za duljinu postupka.
U nastavku postupka, podnositelj je ustrajao na provođenju DNA vještačenja, dok je njegova supruga i dalje to odbijala, te je naposljetku dana 30. studenoga i 1. prosinca 2009. podnositelj obavijestio općinski sud da povlači svoju tužbu za osporavanje očinstva. Na ročištu od 14. siječnja 2010. stranke su postigle sporazum o uzdržavanju djeteta i kontaktima između podnositelja i K. Istoga dana općinski sud razveo je brak između podnositelja i M. te odlučio o iznosu za uzdržavanje djeteta i kontaktima između podnositelja i njegovog djeteta. Dana 11. rujna 2010. podnositelj je sklopio novi brak s J. V.
U pogledu prigovora na dugotrajnost postupka za razvod braka, Europski sud je naglasio da se u predmetima koji se tiču bračnog statusa zahtijeva posebna pozornost te da su nadležne nacionalne vlasti obvezane člankom 6. stavkom 1. Konvencije postupati s posebnom pažnjom, osiguravajući napredovanje u postupku, posebno kada se imaju u vidu moguće posljedice koje prekomjerna duljina postupka može imati na uživanje prava na poštivanje obiteljskog života. Ukupna duljina postupka koji se odnosi na podnositeljev bračni status i očinstvo može se opravdati samo izvanrednim okolnostima koje moraju biti uvjerljivo dokazane. Međutim, Europski sud nije uvažio tvrdnje da je podnositelj doprinio trajanju postupka korištenjem različitih procesnih sredstava, odnosno da je za to kriva suprotna strana koja je odbila izvršiti DNA test, već je podsjetio na to da članak 6. stavak 1. Konvencije nameće državama ugovornicama obvezu da organiziraju svoje pravne sustave tako da njihovi sudovi mogu ispuniti svaki od zahtjeva te odredbe, uključujući obvezu da predmeti budu riješeni u razumnom roku. Slijedom navedenog, utvrdio je povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.
U pogledu povrede članka 8. Konvencije, Europski sud utvrdio je da podnositelj nije nastavio sa svojom tužbom za osporavanje očinstva, nego se štoviše, kada je donesena presuda koja se odnosi na uzdržavanje i kontakte s djetetom, izričito odrekao prava žalbe na tu presudu, pa je, bez obzira na motiv za povlačenje te tužbe, a to je želja da se okonča postupak za razvod braka, odlučio odbaciti ovaj dio zahtjeva.
U pogledu prava na brak, Europski sud naveo je kako pravo na razvod ne proizlazi iz članka 12. Konvencije, no ako nacionalno zakonodavstvo dozvoljava razvod, ono osigurava razvedenim osobama pravo na ponovno stupanje u brak bez nerazumnih ograničenja. U tom pogledu Europski sud smatra da propust domaćih vlasti da provedu postupak u razumnom roku može, pod određenim okolnostima, otvoriti pitanja po članku 12. Konvencije. Europski sud uzeo je u obzir činjenicu da su se stranke još na prvom ročištu sporazumjele o razvodu braka. Unatoč tome što je kasnije zatražio spajanje s drugim postupkom, podnositelj je u više prilika zatražio od domaćih sudova da donesu djelomičnu presudu o razvodu, a da se o drugim pitanjima povezanim s razvodom odluči posebno. Međutim, domaći su sudovi ili odbili bez obrazloženja ili ignorirali podnositeljev zahtjev za djelomičnom presudom više od pet godina koliko se postupak vodio pred prvostupanjskim sudom, iako domaći sustav predviđa djelomičnu presudu u slučajevima kada postoji sporazum između stranaka o zasebnom pitanju u postupku.
Također, Europski sud uzeo je u obzir činjenicu da je podnositelj obavijestio sud da se planira ponovno oženiti te da ga u tome sprečava dugotrajan postupak za razvod braka. Posljedično, u ovim osobitim okolnostima podnositelj je bio u stanju produljene nesigurnosti koja je prerasla u nerazumno ograničenje njegovog prava na sklapanje braka, što predstavlja povredu članka 12. Konvencije.
Europski sud utvrdio je i povredu članka 13. Konvencije jer pravni lijekovi koji je podnositelj koristio za svoje prigovore nisu bili učinkoviti.
Europski sud dosudio je podnositelju iznos od 4.000 eura na ime nematerijalne štete.
Morana Briški, mag. iur.