U postupku koji su ustavnim tužbama pokrenuli podnositelji protiv presude Upravnog suda u O., Ustavni sud RH donio je Odluku broj Broj: U-III-6090/2012, U-III-6147/2012 od 9. svibnja 2013. kojom je ukinuo presudu Upravnog suda u O. broj: UsI-91/12-16 od 6. studenoga 2012. i vratio mu predmet na ponovni postupak.
U osporenoj presudi Upravni sud je, polazeći od stajališta Ustavnog suda izraženih u dvije njegove ranije odluke (U-IIIB-580/2010 od 17. veljače 2011. i U-IIIB-4904/2011 od 22. prosinca 2011.), utvrdio da je predmet postupka koji je prethodio ovom ustavnosudskom postupku ocjena jesu li ispunjene pretpostavke propisane mjerodavnim propisima za početak rada odnosno za izdavanje odobrenja za rad stanice za tehnički pregled vozila „C. za v. H. – S. C.“ u V. te je izrijekom utvrdio: „u odnosu na navedeno, a sukladno navodima i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, odobrenje se izdaje u skladu s odredbama članka 259. st. 1., 3. i 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, ...“ (Nar. nov., broj: 67/08, 48/10 i 74/11, u nastavku: ZoSPC).
Iz tih zakonskih odredbi proizlazi da je za izdavanje odobrenja za obavljanje tehničkih pregleda vozila nužno utvrditi jesu li u skladu sa stavkom 4. članka 259. ZoSPC-a ispunjeni uvjeti u pogledu mreže i kriterija o dovoljnom broju stanica za tehnički pregled s obzirom na njihovu međusobnu udaljenost i kapacitete.
Naime, iako se u osporenoj presudi Upravni sud pozvao i na stavak 4. članka 259. ZoSPC-a kao mjerodavan, u obrazloženju presude o tome nema niti riječi. Upravni sud ocijenio je da su ispunjeni uvjeti za izdavanje odobrenja jer je prostor stanice sa svim svojim funkcionalnim cjelinama izgrađen i opremljen sukladno važećim propisima i jer su uređeni međusobni odnosi ovlaštene stručne organizacije i vlasnika odnosno nositelja prava korištenja objekta. Međutim, o tome kako je i na koji način utvrdio da su ispunjeni zahtjevi u pogledu međusobne udaljenosti i kapaciteta (više) stanica za tehnički pregled predviđenih posebnim propisom na koji izrijekom upućuje stavak 4. članka 259. ZoSPC-a, u obrazloženju presude Upravnog suda ništa se ne navodi.
Stoga, Ustavni sud prvo primjećuje da nije dovoljno samo formalno pozvati se ili citirati određene propise kao mjerodavne već su nadležna tijela, a osobito sudovi, dužni obrazložiti na temelju kojih činjenica i okolnosti su utvrdili da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjene pretpostavke iz tih propisa. Svako drukčije postupanje prijeći strankama ostvarivanje prava na djelotvornu pravnu zaštitu u njihovoj pravnoj stvari i svodi se na „golo“ pravo. Strankama mora biti jasno zašto one u specifičnim okolnostima njihovog slučaja ispunjavaju ili ne ispunjavaju uvjete za ostvarivanje određenog prava ili interesa.
Ustavni sud ističe da je u istoj pravnoj stvari već donio dvije odluke u kojima je usvojio ustavne tužbe, a da su, doduše pozivajući se na njegove odluke, upravno tijelo (MUP), a sada i Upravni sud, samo djelomično postupila po stajalištima Ustavnog suda iz tih odluka. Takvo postupanje nije prihvatljivo i ne doprinosi pravnoj sigurnosti i ostvarivanju načela vladavine prava. Stoga Ustavni sud upozorava Upravni sud da u osporenoj presudi nije u cijelosti poštovao pravno stajalište Ustavnog suda izraženo u odlukama od 17. veljače 2011. i 22. prosinca 2011., te je stoga postupio protivno članku 31. stavcima 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, kojim je propisano:
„Članak 31.
(1) Odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.
(2) Sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda.“
Budući da Upravni sud nije u cijelosti poštovao pravno stajalište Ustavnog suda izraženo u odlukama od 17. veljače 2011. i 22. prosinca 2011 u istom predmetu niti je za svoje stajalište u osporenoj presudi dao razloge kojima bi otklonio prethodno utvrđenu povredu ustavnog prava podnositelja „S. a.“ ili bi argumentirano obrazložio zašto je potvrdio stajalište MUP-a, unatoč od Ustavnog suda utvrđene povrede ustavnog prava podnositelja, Ustavni sud utvrđuje da je osporenom presudom Upravnog suda podnositeljima povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.