Prema članku 329. Zakona o obveznim odnosima ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Takav ugovor zove se zelenaški ugovor. Na njega se, na odgovarajući način, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima, o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti ugovora (radi se o člancima 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima).
Ako strana koja je oštećena zelenaškim ugovorom zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u tom slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi. Bitno je naglasiti da oštećena strana može podnijeti zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos u roku od pet godina od sklapanja ugovora.
U vezi s tim što je, a što nije zelenaški ugovor, zanimljivo stajalište dao je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-x 46/12-2 od 17. srpnja 2012. Naime, predmet spora bio je utvrđenje ništavosti ugovora o zajmu i kupoprodajnog ugovora.
U tijeku postupka utvrđeno je: - da su tužitelj i tuženik sklopili Kupoprodajni ugovor 3. kolovoza 1998. kojim je tužitelj kao prodavatelj prodao tuženiku nekretnine za iznos 70.000 DEM, - da je na temelju navedenog ugovora tuženik upisan kao vlasnik tih nekretnina u zemljišnim knjigama, - da su stranke sklopile Ugovor o zajmu 2. svibnja 2000. i to tužitelj kao zajmoprimac, a tuženik kao zajmodavac prema kojem tuženik daje tužitelju zajam u iznosu 1.675.800,00 kn što je protuvrijednost iznosa 420.000 DEM, - da su stranke svoje potpise na Ugovoru o zajmu istog dana ovjerile kod javnog bilježnika.
Nižestupanjski sudovi su zaključili da navedeni ugovori ne sadrže zelenaške elemente, jer je tužitelj promišljeno i svjesno pristupio sklapanju navedenih ugovora. Naime, odredbom članka 141. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), ništav je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.
Polazeći od navedene odredbe (koja je sadržajno ista kao i navedena odredba članka 329. novog Zakona o obveznim odnosima) za postojanje zelenaškog ugovora trebaju biti kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: - da postoji očiti nerazmjer između onoga što zelenaš ugovora u svoju korist i onoga što po ugovoru daje, - da je oštećeni ugovaratelj na taj nerazmjer uzajamnih davanja pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva ili zavisnosti, koje okolnosti moraju biti alternativno ispunjene, te - da je zelenaš znajući za te okolnosti njima se namjerno koristio u svoju korist.
Postojanje nužde u smislu navedene odredbe podrazumijeva postojanje takvog ekonomskog ili neekonomskog stanja u kojem se nalazi neka osoba tako da joj je jedini izlaz iz tog stanja sklopiti za sebe nepovoljan, zelenaški ugovor.
Tužitelj se samo uopćeno pozvao na nuždu i lakomislenost, te neiskustvo kao razlog zbog kojeg je sklopio navedene ugovore, a da pritom nije naveo okolnosti koje bi opravdavale zaključak o njezinu postojanju.
U pogledu navedenih činjenica sudovi su zaključili da je tužitelj ugovore zaključio u situaciji kada nije bio u egzistencijalnoj nuždi, već zbog dobivanja sredstava za poslovanje automehaničarske radione, da su ugovori ovjereni kod javnog bilježnika i to upravo na prijedlog tužitelja kod javnog bilježnika u Z., a ne u K., jer tužitelj nije želio da se sazna za sklapanje tih ugovora što upućuje da je ugovore sklopio promišljeno svjestan svih okolnosti.
U vrijeme sklapanja navedenih ugovora stranke su ugovorile i zajedničko poslovanje u automehaničarskoj radioni, pa je potpuno neosnovano isticanje zavisnosti tužitelja od tuženika kao razlog zbog kojeg bi tužitelj sklopio ugovore.
Neosnovano se stoga u reviziji tužitelj ponovno pozvao na lakomislenost prilikom sklapanja ugovora, jer su na temelju utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništavosti s obzirom da su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora i ovjerile ih kod javnog bilježnika, a okolnosti koje su nastale nakon sklapanja ugovora, nisu od utjecaja prilikom ocjenjivanja je li neki ugovor zelenaški. Naime, za ocjenu je li neki ugovor zelenaški, mjerodavne su okolnosti u vrijeme sklapanja ugovora.