Podnositelj je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) u kojem prigovara na temelju članka 5. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) da je njegov pritvor bio nezakonit, budući da je u razdoblju između 9. i 11. travnja 2009. godine, nakon osude u prvostupanjskom postupku, bio pritvoren bez rješenja o pritvoru. Također prigovara na temelju članka 5. stavka 4. Konvencije da je Ustavni sud odbio ispitati njegovu ustavnu tužbu koja se odnosila na zakonitost pritvora između 9. i 11. travnja 2009. godine. Uz to prigovara, pozivajući se na članke 6., 13. i 17. Konvencije te na članak 4. Protokola br. 7., zbog ocjene činjenica u kaznenom postupku koji se protiv njega vodio te da mu je dvaput bilo suđeno za isto djelo.
U postupku pred domaćim sudovima podnositelj je optužen za tri kaznena djela ubojstva i jedno kazneno djelo pokušaja ubojstva. Tijekom kaznenog postupka nalazio se u bijegu, dva je puta izručen Republici Hrvatskoj iz Australije, te je bio osuđen u odsutnosti. U ponovljenom postupku, tijekom kojeg se nalazio u pritvoru, podnositelj je dana 7. srpnja 2008. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Istog dana raspravni sud odredio je pritvor podnositelju do pisanog otpravka prvostupanjske presude.
Podnositelj je podnio žalbu protiv presude koju je Vrhovni sud odbio dana 9. travnja 2009. godine. Dana 11. travnja 2009. godine tročlano vijeće Županijskog suda u O. produljilo je pritvor podnositelju za još devet mjeseci na temelju članka 109. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku. Podnositelj je podnio žalbu Vrhovnom sudu, navodeći da je maksimalno trajanje njegovog pritvora isteklo dana 9. travnja 2009. To bi značilo da je sporna odluka Županijskog suda u O. donesena s dva dana zakašnjenja, te da je stoga produljenje njegovog pritvora bilo nezakonito. Podnositeljeva žalba je odbijena, a njegova ustavna tužba odbačena.
Europski sud je ocijenio da je zahtjev nedopušten. Najprije je utvrdio da ovaj predmet ulazi u domašaj točke (a) članka 5. stavka 1. Konvencije, budući da se sporno razdoblje pritvora kojem podnositelj prigovara odnosi na razdoblje nakon 7. srpnja 2008. godine, tj. nakon osude u kaznenom postupku protiv njega.
Ponovio je da je u sudskoj praksi vezanoj za članak 5. stavak 1. utvrđeno da svako lišenje slobode, da bi predstavljalo jednu od iznimki navedenih u točkama (a) do (f), mora biti „zakonito“. Kada je „zakonitost“ pritvora u pitanju, uključujući i pitanje je li poštovan „postupak u skladu sa zakonom“, Konvencija u suštini upućuje na nacionalno pravo i postavlja obvezu poštivanja materijalnih i procesnih pravila koja su tamo propisana.
Sud je utvrdio da nije sporno da je podnositelj pritvoren nakon što ga je nadležni sud dana 7. srpnja 2008. godine osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina. Isto tako, nije sporno da je njegov pritvor nakon osude bio u skladu s mjerodavnim domaćim pravom kako to traži članak 5. stavak 1. (a) Konvencije.
U pogledu prigovora da je maksimalno trajanje pritvora propisano mjerodavnim domaćim pravom isteklo dana 9. travnja 2009. te da mu je pritvor produljen dana 11. travnja 2009., Europski sud je utvrdio da je podnositelj pokrenuo mjerodavni postupak u kojem je osporavao svoj pritvor i njegovu sukladnost s domaćim pravom. Međutim, taj postupak nije rezultirao utvrđenjem bilo kakve nezakonitosti, procesne ili materijalne. Europski sud je ocijenio da se odluke domaćih sudova u tumačenju i primjeni domaćeg prava ne čine arbitrarnima, te da stoga nema osnove da se taj Sud miješa u odluke domaćih sudova koji su prvenstveno pozvani tumačiti domaće pravo.
U pogledu prigovora da Ustavni sud nije ispitao u meritumu njegovu ustavnu tužbu koja se odnosila na zakonitost pritvora između dana 9. i 11. travnja 2009., Europski sud je utvrdio da je, kada na kraju postupka donosi odluku o lišenju slobode, nadzor koji se traži u članku 5. stavak 4. sastavni dio te odluke, a da u ovom predmetu, u smislu utvrđenja u odnosu na zahtjev na temelju članka 5. stavak 1. (a) Konvencije, ne postoje nove činjenice koje utječu na zakonitost lišenja slobode koje bi zahtijevale primjenu članka 5. stavka 4. Konvencije.
Ostale prigovore podnositelja Europski sud je odbacio kao preuranjene.
Morana Briški, mag. iur.