Zakon o održivom gospodarenju otpadom stupio je na snagu 23. srpnja 2013. nakon izglasavanja po hitnom postupku što je uzrokovalo protivljenje većine oporbenih saborskih klubova. Oporbenjaci smatraju da većina lokalnih samouprava nije spremna udovoljiti zahtjevima koje Zakon pred njih postavlja, što iz ekonomskih, infrastrukturalnih ili organizacijskih razloga. U nastavku teksta pokušat ćemo istaknuti što se očekuje od jedinica lokalne samouprave, a što od samih građana.
Jedinice lokalne samouprave moraju donijeti plan gospodarenja otpadom koji među ostalim treba sadržavati analizu stanja, podatke o prikupljenom otpadu, lokacijama odbačenog otpada, mjere za smanjivanje i sprečavanje nastanka otpada, mjere prikupljanja otpada, mjere o izobrazno-informativnim aktivnostima građana, rokove i nositelje izvršenja plana. Nacrt plana mora biti objavljen i dostupan javnoj raspravi, prijedlozima i primjedbama građana (članak 21.).
Iako bi prva faza projekta (smanjenje odlaganja biorazgradivog komunalnog otpada za 25% u odnosu na masu otpada proizvedenog 1997.) trebala završiti do 31. prosinca 2013. (članak 24.), većina lokalnih samouprava još uvijek nema planove gospodarenja otpadom. Razlog se možda krije u tome što nadležno ministarstvo još uvijek nije donijelo provedbene pravilnike za što ima rok od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona (članak 182. stavak 2.). S obzirom na ovu odredbu, možemo primijetiti da je već u početku primjene razvidno da su neki ciljevi zakona postavljeni nerealno.
Općine i gradovi moraju uvesti strogu selekciju otpada i osigurati odvojeno prikupljanje otpada na mjestu njegova nastanka. Odvojeno će se prikupljati otpadni papir, metal, staklo, plastika, tekstil te krupni (glomazni) komunalni otpad (članak 28.). Građani moraju biti na vrijeme informirani i upućeni u postupke odvajanja i metode prikupljanja otpada. U svrhu prikupljanja otpada jedinice lokalne samouprave moraju osigurati funkcioniranje jednog ili više reciklažnih dvorišta na svojem području. Za Grad Zagreb to znači barem jedno reciklažno dvorište u svakoj gradskoj četvrti (članak 35.).
Glomazni otpad na ulicama gradova i zelenim površinama postaje prošlost. Člankom 35. stavkom 9. propisana je zabrana odbacivanja i sakupljanja glomaznog otpada na javnoj površini. Glomazni otpad građani će moći besplatno predati u reciklažno dvorište ili će ga komunalno poduzeće preuzeti na poziv građana (članak 35.). Ova odredba naljutila je neke pripadnike romske nacionalnosti koji su već najavili tužbu Europskom sudu za ljudska prava jer, kako kažu, recikliranje glomaznog otpada za njih je aktivnost kojom ostvaruju prihode i prehranjuju svoje obitelji. Ako tome pridodamo i činjenicu da nezanemariv broj građana zadovoljava svoje temeljne egzistencijalne potrebe prikupljanjem i prodajom plastične ambalaže s povratnom naknadom, postaje jasno da ovaj zakon ima i nezanemarivu socijalnu komponentu.
Nadzor nad primjerenim odlaganjem i razvrstavanjem otpada provode komunalni redari čije su ovlasti ovim Zakonom znatno uvećane (članak 36.). Komunalne službe moraju uspostaviti sustav za zaprimanje obavijesti o nepropisno odbačenom otpadu te uspostaviti sustav evidentiranja lokacija odbačenog otpada. Bitna uloga komunalnog redara jest sprječavanje odbacivanja otpada na način suprotan ovom Zakonu. Komunalni redar rješenjem naređuje vlasniku, odnosno posjedniku nekretnine uklanjanje tog otpada. Ako vlasnik nekretnine ne postupi u skladu s rješenjem komunalnog redara, slijedi novčana kazna koja iznosi od 3.000,00 do 10.000,00 kuna (članak 167. stavak 4.)
S obzirom na navedeno, može se pojaviti praktičan problem pri utvrđivanju odgovorne osobe za nepropisno odlaganje otpada. Postavlja se pitanje na koji će način komunalni redar utvrditi odgovornu osobu ako jedan od stanara iz stambene zgrade ne odvaja otpad sukladno zakonu.
S druge strane, neki bi građani mogli i profitirati od novog Zakona. Naime, člankom 33. propisana je obveza obračunavanja cijene usluge odvoza otpada po načelu „onečišćivač plaća“. Davatelj usluge dužan je korisniku obračunavati cijenu usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika. I ovdje se postavlja pitanje kojom će metodom cijena usluge biti obračunata za pojedino kućanstvo u stambenoj zgradi.
Nadalje, vlasnik postojeće stambene, odnosno stambeno-poslovne građevine koju koristi za stalno stanovanje, koja se nalazi na udaljenosti do 500 metara od neusklađenog odlagališta, ima pravo na novčanu naknadu zbog blizine odlagališta pod uvjetom da je vlasništvo nad nekretninom stekao prije početka građenja građevine za odlaganje otpada (članak 41.).
Građani nisu detaljno informirani o novostima koje donosi ovaj Zakon. Još uvijek nemamo informacija o tome kako ćemo razvrstavati otpad, gdje s glomaznim otpadom, kolike će biti naknade i slično. Informiranje građana obveza je jedinica lokalne samouprave i u skladu s člankom 39. postiže se javnim tribinama, informativnim publikacijama o gospodarenju otpadom i objavama specijaliziranih priloga u medijima kao što su televizija i radio. S druge strane, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva još nije donijelo pravilnike koji su nužni za provedbu i implementaciju Zakona na lokalnoj razini. Ne preostaje nam drugo nego da pričekamo sporo donošenje provedbenih propisa za još jedan „hitni„ zakon.
Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.