Temeljni propis iz područja vlasničkopravnih odnosa - Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, među ostalim uređuje i zaštitu posjeda nekretnine, u slučajevima uznemiravanja ili oduzimanja posjeda. Prema odredbama toga Zakona (članak 21.), pravo na zaštitu posjeda ima onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo. Pravo štititi svoj posjed ima čak i posjednik koji je posjed stekao samovlasno ga oduzevši drugome silom, potajno ili zlouporabom povjerenja - samo ga nema pravo štititi od one osobe kojoj ga je samovlasno oduzeo, no, smjet će i to nakon što mu posjed postane miran.
Rok za zaštitu posjeda relativno je kratak - pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja. Pravo na zaštitu posjeda ostvaruje se u posebnom postupku pred sudom (postupak zbog smetanja posjeda) ili putem samopomoći.
Sudsku zaštitu posjeda uređuje članak 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji propisuje da je posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda) prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu. To znači da se u parnici zbog smetanja posjeda sud neće upuštati u raspravljanje o pravu na posjed tužitelja i tuženika, pravnom temelju tog posjeda te (ne)poštenju posjednika.
Što se parničnih prigovora tiče, treba istaknuti da se pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.
Dakle, u sudskoj zaštiti posjeda posebno treba obratiti pozornost na poštivanje relativno kratkog roka za tužbu zbog smetanja posjeda, koji, kako smo naveli, iznosi 30 dana od dana saznanja za čin smetanja i počinitelja odnosno godinu dana od nastalog smetanja. U prvom se slučaju radi o subjektivnom, a u drugom o objektivnom roku za tužbu.
Upravo u vezi sudske zaštite posjeda, odnosno primjene članka 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jedno od pitanja koje se postavilo u praksi je ima li mjesta odlukom suda pružiti posjedovnu zaštitu koja se sastoji samo u utvrđenju čina smetanja posjeda i zabrane svakog takvog ili budućeg smetanja ili pružanju posjedovne zaštite nema mjesta ako se pored ova dva elementa ne može i naložiti uspostava ranijeg posjedovnog stanja jer to nije moguće.
Prema stajalištu sudske prakse (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 672/09-2 od 1. lipnja 2011.), pored elementa koji u svakom slučaju mora biti ispunjen da bi se pružila posjedovna zaštita, a to je tražiti utvrđenje čina smetanja, preostala dva elementa ne moraju biti kumulativno ispunjena da bi posjednik imao pravo na posjedovnu zaštitu već je dovoljno, za postojanje osnovanog prava na posjedovnu zaštitu, pod uvjetom da su ispunjeni i opći uvjeti za pružanje posjedovne zaštite iz članka 22. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (posljednji miran posjed i nastalo smetanje), da je ostvaren i uvjet zabrane tuženiku svakog daljnjeg istog ili sličnog postupanja koje predstavlja zadiranje u posljednji mirni posjed tužitelja jer se i samo takvom zabranom štiti posjed u smislu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.