Temeljno je pravo građana Unije da, u slučaju postojanja prekograničnoga elementa, na temelju prava EU-a najuži članovi njihovih obitelji steknu određena prava kao što su pravo ulaska, boravišta, zaposlenja i obrazovanja u državi članici domaćinu.
Prve mjere vezane uz slobodu kretanja ljudi, usvojene prije više od 40 godina (Uredba 1612/68 o slobodi kretanja radnika unutar Zajednice), uključivale su pravo radnika, državljana Unije, da ga u preseljenju u drugu državu članicu prati ne samo bračni drug i djeca mlađa od 21 godine, već i ovisna punoljetna djeca kao i ovisni roditelji i bake i djedovi. Pri tome je nacionalnost članova obitelji potpuno nerelevantna.
Članovi obitelji, državljani trećih država, imaju pravo boravišta sve dok to pravo ima i osoba kojoj su se pridružili, pod istim uvijetima kao i ta osoba, te pravo na obrazovanje i zaposlenje.
Smjernica Vijeća 2003/86/EZ o pravu na spajanje obitelji iz 2003. godine propisuje minimalnu razinu prava u pitanju sjedinjenja obitelji građana trećih zemalja. Smjernica osigurava bolju imigracijsku politiku koja će građanima trećih zemalja osigurati prava i obveze slične onima koje uživaju državljani Unije. Određuje zajedničke standarde za imigrante i izbjeglice koji su smješteni u zemljama članicama EU, prema kojima imaju pravo u mjesto zakonitog boravišta dovesti bračne partnere i djecu. Ipak, ulazak u zemlju članicu moguće je ne odobriti članovima obitelji zbog sigurnosnih ili zdravstvenih razloga. Važno je također napomenuti da se u onim državama članicama koje su prije usvajanja Smjernice imale povoljnije nacionalno zakonodavstvo koje je uređivalo pitanje spajanja obitelji od mjera koje ona propisuje, zakonski tekstovi ne smiju mijenjati na štetu državljana trećih zemalja.
Paradoksalno je da u mnogim državama članicama državljani Unije koji žive u drugoj državi članici uživaju veća prava od državljana države domaćina. Europsko pravo osigurava pravo na spajanje obitelji samo u slučajevima gdje postoji prekogranični element, dok se na državljane države domaćina primjenjuje nacionalno pravo koje je često puno striktnije od EU prava.
Europska konvencija o ljudskim pravima također je primjenjiva u ovim situacijama, budući da omogućava pravo na brak i osnivanje obitelji (članak 9.) i pravo na poštivanje obiteljskog života (članak 7.), te štiti prava djece (članak 24.), osobito pravo na održavanje kontakta s oba roditelja (članak 24/3).
Europski sud pravde, kao i u mnogim drugim slučajevima, uvelike je utjecao na način interpretiranja prava dodijeljenih Smjernicom 2003/86/EZ.
Pravo članova obitelji, koji su državljani trećih država, da uđu i borave u nekoj državi članici ne ovisi o tome kako su ušli u zemlju domaćina. Pravo pripada i osobama koje su ušle na ilegalan način.
PRIMJER: Slučaj Metock and Others ticao se državljanina treće države koji je ujedno bračni drug državljanke Unije, a bračni par je živio u Irskoj. Irska vlada tvrdila je da državljanin treće države mora imati zakonito boravište u državi članici kako bi mogao uživati prava koja proizlaze iz Smjernice 2004/38/EZ o pravu državljana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravak na teritoriju država, te se stoga pravo na slobodan ulazak i boravište ne bi strebalo odobriti onima koji su ušli u zemlju domaćina prije nego su postali supružnici državljana EU. Europski sud pravde (Sud) presudio je kako država članica ne smije uskratiti pravo na spajanje obitelji samo iz razloga što državljanin treće države nije imao zakonito boravište u trenutku sklapanja braka.
Naknadno je Sud, pod nekim uvjetima, proširio primjenu prava i sloboda koja se jamče EU državljanima i na njihove bračne drugove koji su državljani trećih država.
PRIMJER: Slučaj Carpenter ticao se supruge Britanskog državljanina koja je sama bila državljanka treće države. Njezin je suprug pružao usluge u drugim državama članicama. Supružnici su uspješno argumentirali da se gospođi Carpenter mora odobriti boravište u Velikoj Britaniji, uz supruga, iako u ovom slučaju ne postoji prekogranični element, budući da ako bi se njoj takvo pravo uskratilo, gospodin Carpenter ne bi mogao ostvariti svoju slobodu pružanja usluga u drugim državama članicama. Naime, gospođa Carpenter brinula se o njegovoj djeci i kućanstvu. Dakle, Sud je iskoristio pravo na slobodu kretanja usluga koju jamči članak 56. UFEU kako bi omogućio ostvarenje prava na spajanje obitelji iako u ovom slučaju ne postoji prekogranični element.
Sud također prepoznaje da pod nekim okolnostima dodjeljivanje prava na boravište državljanima trećih država može biti vezano izravno uz prava koja proizlaze iz članka 20. UFEU-a o državljanstvu EU, dakle bez povezanosti uz prava na slobodu kretanja.
PRIMJER: Ruiz Zambrano – Sud je utvrdio kako državljanima treće države, koji su roditelji maloljetnika Belgijske nacionalnosti, mora biti dodijeljeno pravo boravišta i rada u Belgiji kako bi mogli živjeti i uzdržavati svoju djecu, državljane EU.
Hrvatsko zakonodavstvo usklađeno je sa Smjernicom 2003/86 o pravu na spajanje obitelji. Prije svega, članak 56. Zakona o strancima utvrđuje tko se uopće smatra članom uže obitelji. Nadalje, članak 61. daje članovima obitelji državljana trećih država, kojima je odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji, pravo na obrazovanje, daljnje usavršavanje, zapošljavanje i samozapošljavanje. Državljani trećih država, kojima je odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji s državljaninom treće države na stalnom boravku, ne trebaju radnu ili poslovnu dozvolu.
Glava X. Zakona uređuje pitanja ulaska, boravka i rada državljana Unije te njihovih članova obitelji koji su državljani trećih država. Članak 162. određuje koje se kategorije osoba smatraju članovima obitelji građana EU i zato se mogu pozvati na pravo na spajanje obitelji, a člankom 153. utvrđeno je kako se navedenim kategorijama ljudi odobrava pravo boravka i rada u Republici Hrvatskoj. Time je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno sa Smjernicom Vijeća 2004/38 od 29.4.2004. godine o pravu državljana Unije i članova njihovih obitelji o slobodi kretanja i boravka na području države članice.
Danijela Damjanović, dipl. iur.