Prema Zakona o radu (u nastavku teksta: ZR), puno radno vrijeme može iznositi najviše četrdeset sati tjedno. Rad koji je duži od punog radnog vremena predstavlja prekovremeni rad.
Naime, člankom 45. ZR-a propisano je da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), ali najviše do osam sati tjedno.
Nakon novele Zakona o radu (Nar. nov., br. 73/13) više ne postoji mjesečno ograničenje prekovremenog rada koje je iznosilo 32 sata, već je sada taj limit postavljen samo na godišnjoj razini, i ne smije prelaziti brojku od 180 sati godišnje.
Međutim, ako prekovremeni rad određenog radnika traje duže od četiri tjedna neprekidno ili više od dvanaest tjedana tijekom kalendarske godine, odnosno ako prekovremeni rad svih radnika određenog poslodavca prelazi deset posto ukupnoga radnog vremena u određenom mjesecu, o prekovremenom radu mora se obavijestiti inspektor rada u roku od osam dana od dana nastupa neke od navedenih okolnosti. Ako inspektor posumnja da prekovremeni rad šteti zdravlju, radnoj sposobnosti i sigurnosti radnika, odredit će rok u kojem poslodavac o tome mora pribaviti nalaz i mišljenje liječnika ovlaštenog posebnim propisom.
Postoje određene kategorije radnika kojima je prekovremeni rad zabranjen odnosno ograničen. Tako je taj rad zabranjen maloljetniku, a trudnica, roditelj s djetetom do tri godine starosti, samohrani roditelj s djetetom do šest godina starosti i radnik koji radi u nepunom radnom vremenu, može raditi prekovremeno samo ako dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile. Treba reći i da će inspektor rada zabraniti prekovremeni rad ako štetno utječe na zdravlje, radnu sposobnost i sigurnost radnika, odnosno ako se obavlja protivno odredbama navedenog članka.
Iz navedenog proizlazi kako poslodavac prekovremeni rad može koristiti samo u iznimnim i nepredvidivim situacijama koje nije mogao izbjeći, poput primjerice naglog povećanja opsega poslova s kratkim rokovima izvršenja. S druge strane, institut prekovremenog rada ne bi smio biti institut kojim se poslodavac svakodnevno koristi kako bi u svojem poslovanju nadoknadio nedostatak radne snage.
Dakle, u slučaju opravdanog zahtjeva poslodavca radnik je dužan raditi prekovremeno, pri čemu smije imati maksimalno osam sati prekovremenog rada tjedno.
Kod prekovremenog rada poslodavac je dužan voditi računa i o činjenici da prilikom određivanja prekovremenog rada ne onemogući radnika u korištenju dnevnog odmora između dva radna dana od najmanje dvanaest sati neprekidno i tjednog odmora između dva radna tjedna u neprekidnom trajanju od najmanje trideset šest sati.
Radnik koji radi prekovremeno ima pravo na povećanu plaću (članak 86. ZR-a). Zakon o radu ne propisuje iznos povećanja plaće, već se navedeno povećanje određuje ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom koji obvezuje poslodavca.
Napominjemo kako zakonskim propisima nije predviđena mogućnost dobivanja slobodnog dana umjesto isplate povećane plaće za prekovremeni rad, međutim, to prema mišljenju Ministarstva rada i mirovinskog sustava može biti uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili samim ugovorom o radu. Zakonsko pravo radnika koji radi prekovremeno isključivo je pravo na povećanu plaću. Međutim, prema stajalištu Ministarstva rada i mirovinskog sustava korištenje slobodnog dana umjesto isplate povećane plaće za prekovremeni rad, pod uvjetom da je na prethodno opisani način uređena takva mogućnost, može doći u obzir isključivo ako na to pristane radnik.