U obveznopravnoj praksi pojavilo se pitanje mogu li nasljednici primatelja uzdržavanja tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, ako smatraju da se ugovor o doživotnom uzdržavanju ne izvršava ili se nije izvršavao.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju bio je reguliran Zakonom o nasljeđivanju (Narodne novine, br. 48/03 i 163/03). Međutim, od stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05) ugovor o doživotnom uzdržavanju reguliran je člancima 579.-585. toga Zakona.
U suštini, ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Ako nije drukčije ugovoreno, ugovorom o doživotnom uzdržavanju obuhvaćene su i sve pripadnosti stvari ili prava koji su predmet toga ugovora.
Raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju reguliran je člankom 583. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbama toga članka, ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje. Ako prema ugovoru ugovorne strane žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor. Isto tako, ugovorna strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze.
Upravo se kod raskida navedenog ugovora javlja dvojba, odnosno postavlja se pitanje je li i neka treća osoba, povrh primatelja uzdržavanja, ovlaštena tražiti raskid tog ugovora, a u slučaju neispunjenja. Kod toga možemo reći da je pravo tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zato što druga strana (davatelj uzdržavanja) ne ispunjava svoje obveze -imovinsko pravo koje prelazi na nasljednike. To znači da ako je primatelj uzdržavanja za života imao pravo tražiti raskid ugovora zbog toga jer druga strana ne izvršava svoju obvezu, onda i njegovi nasljednici iz tih razloga mogu tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.
Iako je starija, dolje navedena sudska praksa primjenjiva je i danas. Tako se može izdvojiti Odluka Saveznog vrhovnog suda broj Rev-2291/60, Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Gž-2312/76 od 23. lipnja 1977. te Odluka Županijskog suda u Rijeci, broj Gž-1335/95 od 5. ožujka 1997. U svim tim odlukama nedvojbeno je izraženo stajalište da je pravo tražiti raskid ugovora zbog toga jer davatelj uzdržavanja ne izvršava svoje ugovorne obveze, imovinsko pravo koje je nasljedivo i koje omogućava nasljednicima da po toj osnovi traže raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.
Što se tiče osoba koje jesu odnosno koje će biti pozvane na nasljedstvo, treba vidjeti odredbe Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, br. 48/03, 163/03 i 35/05), koje propisuju tko sve može biti nasljednik i tko će u nekom konkretnom slučaju biti pozvan na nasljedstvo.
