Iako je odredbama Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP) vođenje ispitnog postupka normirano kao pravilo, a neposredno rješavanje upravne stvari (prema ranijoj terminologiji: skraćeni postupak) kao iznimka, u ukupnom korpusu upravnih postupaka neposredno rješavanje stvari zauzima nemali udio. Dva su glavna razloga tome.
Prvo, u upravnom djelovanju postoji veliki broj jednostavnih stvari koje se rutinski rješavaju, bez potrebe provedbe ispitnog postupka, te u kojima su ispunjene pretpostavke za neposredno rješavanje propisane odredbama članaka 48.-50. ZUP-a.
Drugo, postojanje dodatnoga normativnog prostora za neposredno rješavanje stvari u posebnim upravnim postupcima, reguliranima odredbama specijalnog zakonodavstva (v. npr. članak 77. Općega poreznog zakona).
Kod neposrednog rješavanja stvari glavni instrument zaštite prava stranke je žalba, osobito kod postupaka pokrenutih po službenoj dužnosti u kojima je stvar neposredno riješena, kada stranka prije dostave prvostupanjskog rješenja nerijetko i ne zna da se vodi postupak.
Međutim, stranci je pritom na raspolaganju i dodatni instrument: ako u žalbi protiv rješenja donesenog u postupku neposrednog rješavanja zahtijeva da joj se omogući izjašnjavanje o činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje stvari ili da se provede ispitni postupak, prvostupanjsko tijelo dužno je postupiti po zahtjevu stranke (čl. 113. st. 3. ZUP-a).
Za razliku od situacije iz članka 113. stavak 2. ZUP-a, kada javnopravnog tijelo ispituje zakonitost, odnosno ocjenjuje svrhovitost rješenja koje se žalbom osporava, te ovisno o vlastitoj ocjeni pristupa upotpunjavanju postupka, kod zahtjeva stranke iz članka 113. stavak 3. ZUP-a tijelo je dužno postupiti po zahtjevu stranke, te omogućiti stranci izjašnjavanje, odnosno provesti ispitni postupak.
Primjenjuje li se norma članka 113. stavak 3. ZUP-a u postupcima u kojima je odredbom posebnog zakona propisano da se pojedina upravna stvar rješava neposredno?
ZUP je supsidijarni upravnoprocesni zakon, te se ne primjenjuje ako je pojedino pitanje upravnog postupka specijalnim zakonom uređeno drukčije (čl. 3. st. 1. ZUP-a). Međutim, sâma činjenica da je odredbom posebnog zakona propisano da se pojedine stvari rješavaju ili da se mogu riješiti neposredno, ne derogira odredbu članka 113. stavak 3. ZUP-a. Njezina primjena mogla bi biti isključena samo izričitom odredbom u okviru specijalne regulacije žalbenog postupka u određenim stvarima.
Dakle, neovisno o tome je li u pojedinom slučaju prvostupanjsko tijelo neposredno riješilo stvar na temelju odredaba ZUP-a ili posebnog zakona, stranka je ovlaštena aktivirati zaštitu iz članka 113. stavak 3. ZUP-a postavljanjem zahtjeva u okviru žalbe da joj se omogući izjašnjavanje o činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje stvari, odnosno da se provede ispitni postupak.
Ako prvostupanjsko tijelo to propusti učiniti, taj je propust upotpunjavanjem postupka dužno sanirati drugostupanjsko tijelo, bilo u okviru drugostupanjskog postupka (sâmo ili putem prvostupanjskog tijela), bilo poništavanjem prvostupanjskog rješenja i vraćanjem predmeta na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu, uz odgovarajuću uputu.
Dodajmo da je, po naravi stvari, zaštita iz članka 113. stavak 3. ZUP-a dostupna samo u dvostupanjskim upravnim postupcima.
dr. sc. Alen Rajko