Pravna regulacija radnog i socijalnog prava izraz je nacionalnog suvereniteta, te je Europska unija vrlo oprezno i selektivno pristupila harmonizaciji ovog područja. Ovlast da uređuje ovo područje EU ponajprije crpi iz općih načela, a osobito su to načelo solidarnosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, održivog razvoja koji se temelji na visoko konkurentnom socijalno tržišnom gospodarstvu, punoj zaposlenosti, socijalnom razvitku i sl., koja su propisana člankom 2. i 4. Ugovora o Europskoj uniji (UEU).
Radno pravo EU u prvom redu je pravo različitih država članica. Osim nacionalnim pravom, države članice vezane su i konvencijama Svijetske organizacije rada koje su ratificirale i koje nisu izravno primjenjive već obvezuju državu da ih implementira u nacionalno zakonodavstvo. Nadalje, budući da su sve države članice EU ujedno i članice Vijeća Europe (čije su članice i druge demokratske države nečlanice EU) obvezuju ih i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i Europska socijalna povelja. Međutim, radno pravo država članica EU uvelike je obilježeno i pravom EU, pod čime ponajprije podrazumjevamo smjernice i uredbe, a zatim i bogatu praksu Europskog suda pravde.
U području radnog i socijalnog prava Europska unija ima prenesenu i ograničenu nadležnost, što slijedi iz članka 4. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) koji EU dodjeljuje podijeljenu nadležnost u područjima: unutarnje tržište, socijalna politika za aspekte iz UFEU, ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija, područje slobode, sigurnosti i pravde, zajednička pitanja sigurnosti javnog zdravlja. Nadalje članak 5. UFEU propisuje da EU ima posebnu obvezu usklađivanja ekonomske politike, politike zapošljavanja i mogućnost usklađivanja socijalnih politika.
Dakle, u regulaciji područja radnog i socijalnog prava, države članice zadržavaju nadležnost i mogu je koristiti sve dok EU ne djeluje, ali nakon djelovanja EU mogu postavljati više standarde zaštite prava (EU u pravilu u tom području koristi smjernice “minimalne harmonizacije”).
Već je originalna verzija Ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice iz 1957. sadržavala poglavlje „Socijalna politika“. Poglavlje je sadržavalo odredbe o potrebi unaprjeđenja uvjeta rada, jednakoj plaći za muškarce i žene, koordinaciji sustava socijalne skrbi, Europskom socijalnom fondu i slično, ali ovim odredbama nisu stvorena prava za pojednica već ponajprije obveze za državu članicu.
Donošenje Programa Socijalne Akcije 1974. označilo je prekretnicu u razvoju europskog radnog prava. Napuštena je politika neintervencije i razvija se svijest o potrebi harmonizacije prvenstveno radnog prava (radi otklanjanja nepovoljnih socijalnih implikacija tržišne integracije). U ovo vrijeme donesene su prve smjernice o zabrani spolne diskriminacije (75/117 – u odnosu na plaću, 76/207 – u odnosu na zapošljavanje, stručno obrazovanje, napredovanje i uvjete rada, 79/7 – u odnosu na javne sustave socijalne sigurnosti, 86/378– u odnosu na profesionalne sustave socijalne sigurnosti, 86/613 – u odnosu na samozaposlene), zaštiti na radu, zaštiti radnika u slučaju prijenosa poduzeća (77/187), stečaja poslodavca (80/987) i kolektivnih otkaza.
Jedinstveni europski akt 1986. važan je radi uvođenja glasovanja kvalificiranom većinom koje je zamijenilo jednoglasnost u području uspostave i funkcioniranja jedinstvenog tržišta, zaštite zdravlja i sigurnosti radnika čime se olakšala harmonizacija u tim pitanjima. Međutim, izričito je zabranjeno glasovanje kvalificiranom većinom u području slobode kretanja radnika te prava i interesa zaposlenih osoba.
Godine 1989. potpisana je Povelja o temeljnim socijalnim pravima radnika (1991. potpisala ju je i RH – NN 37/91). U razdoblju što je uslijedilo, donesen je još niz smjernica iz područja zaštite na radu (89/391), o dokazu ugovora o radu (91/533), trudnim radnicama (92/85), radnom vremenu (93/104), mladim radnicima (94/33), izaslanim radnicima.
Ugovorom iz Maastrichta 1992. nije uređivano područje radnog i socijalnog prava, međutim, uz njega je priložen Sporazum o socijalnoj politici i Protokol koji proširuje glasovanje kvalificiranom većinom na informiranje i konzultiranje, jednakost muškaraca i žena te integraciju isključenih s tržišta rada. Nakon ovog Sporazuma samo su pitanja plaća, udruživanja te kolektivnih akcija ostala isključena iz glasovanja kvalificiranom većinom. Sporazum su potpisale sve države članice EU osim Velike Britanije.
Širenje područja za čije je zakonodavno uređenje dovoljna kvalificirana većina dovela je do pravog procvata europskog radnog i socijalnog prava. EU je donijela niz smjernica o europskim radničkim vijećima (94/45), roditeljskom dopustu (96/34), izaslanim radnicima (96/71), radu na nepuno radno vrijeme (97/81) i teretu dokazivanja kod diskriminacije (97/80).
Ugovorom iz Amsterdama iz 1997. Sporazum o socijalnoj politici postaje dio UFEU-a (prihvaća ga i Velika Britanija), a osobit je naglasak stavljen na značaj jednakosti spolova. Kao posljedica, donesen je niz smjernica s ciljem suzbijana diskriminacije (2000/43 –o suzbijanju rasne diskriminacije, 2000/78 – o zabrani diskriminacije na temelju religije ili uvjerenja, dobi, invalidnosti, spolnog opredjeljenja, 2004/113 – zabrana spolne diskriminacije u pristupu dobrima i uslugama, 2006/54 - o zabrani spolne diskriminacije u području rada i zapošljavanja).
Poslijednji korak u razvoju radnog i socijalnog prava na europskoj razini dogodio se potpisivanjem Povelje o temeljnim pravima 2001, koja je tek od Lisabonskog ugovora (2009) postala pravno obvezujuća.
Radno i socijalno pravo Europske unije utemeljeno je na određenim zajedničkim vrijednostima (demokracija, osobna prava, slobodno kolektivno pregovaranje, tržišno gospodarstvo, jednakost mogućnosti, socijalna dobrobit i solidarnost). Europski socijalni model danas obuhvaća hard law u vezi sa slobodom kretanja radnika, spolnom jednakošću na radu, zdravljem i sigurnošću radnika, uvjetima rada i zapošljavanja, te borbu protiv ostalih oblika diskriminacije, te soft law u vidu sporazuma socijalnih partnera, te obvezujućih mišljenja komisije u svezi socijalne isključenosti i socijalne zaštite.
Za kraj svakako je potrebno naglasiti ulogu Europskog suda pravde u razvoju radnog i socijalnog prava na europskoj razini. Jedna od najranijih i prijelomnih odluka Suda je presuda C-43/75 Defrenne. Predmetom Defrenne II uspostavljena je teorijsko-pravna konstrukcija koja omogućuje široku primjenu doktrine izravnog učinka pojedinih normi, odnosno propisa europskog prava (više o izravnom učinku možete pročitati u članku Vertikalni učinak direktiva). Osim toga, Sud je ovom presudom postavio jasne i nedvosmislene putokaze za provedbu temeljnih postulata radnog prava, pogotovo u sferi antidiskriminacijske politike, odnosno politike spolne ravnopravnosti.
Predmet C-271/91 Marshall nadalje razvija mogućnost pojedinca da se pred nacionalnim sudom poziva na smjernicu o zabrani spolne diskriminacije (razlika u dobi za otkazivanje koja odgovara razlici u dobi za stjecanje starosne mirovine) u odnosu na tijela koja su emancija države. Ovom presudom Sud proširuje izravni učinak normi europskog zakonodavstva, kako bi u većem broju slučajeva pojedinac čija su prava povrijeđena mogao ostvariti viši stupanj učinkovite radnopravne zaštite primjenom Europskog prava.
Presuda C-6/90, C-9/90 Francovich & Bonifaci postavila je temelj odgovornosti država članica za povrede EU prava. U predmetnom slučaju radnici su pokušavali naplatiti od svojih bivših poslodavaca, koji su u međuvremenu postali insolventna poduzeća, zaostala potraživanja na račun neisplaćenih nadnica. Kada u tome nisu uspjeli, iz razloga jer Italija nije provela smjernicu 80/987 koja jamči radnicima minimalnu razinu zaštite na temelju prava EU u slučaju insolventnosti poslodavca, tužili su državu tražeći da im ona isplati dugovane iznose nadnica ili nadoknadi štetu, i u tome uspjeli.
Kasnijom je praksom u predmetima C-46/93, C-48/93, Brasserie du Pecheur i C-224/01, Köbler Sud razradio kriterije odgovornosti države, no temeljna je ideja ostala ista – svaka nezakonita radnja uzrokuje odgovornost za naknadu njome počinjene štete. Sud je ovom interpretacijom Ugovora potvrdio svoju ulogu aktivnog tvorca europskog prava i ujedno osigurao zaštitu učinkovitost prava EU, posebno u slučaju kad njegove odredbe nisu izravno primjenjive.
C-438/05, Viking presuda je u kojoj Sud razlaže i odvaguje odnos temeljnih prava EU. U konkretnom slučaju radi se o koliziji slobode pružanja usluga i prava poslovnog nastana s pravom na štrajk. Važnost ove presude je u tome što je Sud pravu na kolektivnu akciju, tj. pravu na štrajk, priznao status temeljnog prava koje uživa zaštitu Suda. No, to nikako ne znači da je to pravo samim svojim statusom temeljnog prava automatski neograničeno. Sindikati se kolektivnom akcijom mogu koristiti jedino ako imaju legitimni cilj, ako je akcija prikladna za ostvarenje tog cilja te ako na raspolaganju nemaju manje restriktivnu mjeru da ga ostvare. U slučaju spora, na sudovima će ležati težak zadatak da prosude jesu li u konkretnom slučaju ovi uvjeti bili zadovoljeni.
Danijela Damjanović, dipl. iur.
