Zadatak Europskog suda pravde (u nastavku: Sud) jest osigurati da se zakonodavstvo Europske unije tumači i primjenjuje na isti način u svim državama članicama EU-a. Kako bi zakonodavstvo bilo jednako za sve, on tumači odredbe osnivačkih ugovora i rješava sporove po tužbama država članica i građana čija su prava povrijeđena nekom od odluka tijela Unije, te osigurava da nacionalni sudovi ne donose različite presude o istome pitanju.
Sud također osigurava da države članice i institucije Unije čine ono što zakonodavstvo od njih zahtijeva. Sud je također jedina institucija koja može dati mišljenje, na zamolbu nacionalnog suda, o tumačenju ili valjanosti odredaba zajedničkih pravnih akata koje provode institucije Unije i jedina je instanca mjerodavna za pravorijek u sudovima zemalja članica u slučaju da je nacionalno pravosuđe pozove.
Ovakav sustav jamči jedinstvenu primjenu zajedničkog europskog prava na cijelom području Europske unije. Donoseći presude Sud uvijek primjenjuje isključivo pravo EU, nikad nacionalno pravo. Budući da Sud ima posljednju riječ pri tumačenju prava EU-a, ujedno je zadužen za daljnji razvoj europskoga prava.
Za proučavanje materije ovrhe, poglavito ovrhe na nekretninama, od iznimne je važnosti presuda Suda C-415/11 od 14. ožujka 2013., koja je potakla španjolske javne bilježnike da u određenim slučajevima odustanu od provedbe ovršnog postupka na nekretninama. Naime, španjolski notarijat složio se s presudom Suda o nekonzistentnosti španjolskih propisa koji reguliraju ovršni postupak s Direktivom Vijeća 93/13/EEC o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, s obzirom da oni ne osiguravaju ovršeniku mogućnost prigovora s osnove nepoštenih odredaba ugovora, temeljem kojih se provodi ovrha. Tako su španjolski bilježnici poslali poruku da je javnobilježnička profesija spremna surađivati samo s onom državom koja štiti prava i interese svojih državljana.
U nastavku iznosimo činjenice slučaja, prethodno pitanje postavljeno pred Sud te odluku Europskog suda pravde.
Činjenice slučaja:
Gospodin Aziz (u nastavku: dužnik), marokanski državljanin, koji živi i radi u Španjolskoj, sklopio je sa španjolskom bankom Catalunyacaixa (u nastavku: banka) ugovor o kreditu pred javnim bilježnikom, a koji je osiguran hipotekom na dužnikovoj obiteljskoj kući. Nakon pada u financijske probleme dužnik prestaje redovno otplaćivati rate kredita te banka u skladu s ugovorenim pravima otkazuje kredit i traži od javnog bilježnika izdavanje ovršne klauzule. Prema španjolskim propisima, ako stranke žele da se ovrha provede putem javnog bilježnika, takvu mogućnost moraju izričito ugovoriti. U slučaju da ne postoji takav dogovor, ovrha se provodi putem suda. Nastavno, banka pokreće ovršni postupak pred Juzgado de Primera Instancia No 5 de Martrell radi određivanja ovrhe na nekretnini, koja je predmet založnog prava. Kako se dužnik nije pojavio na ročištu niti prigovorio takvom određivanju ovrhe, sud je odredio prodaju nekretnine. Nekretnina je prodana na drugoj dražbi za polovinu stvarne vrijednosti. Nakon što je provedena ovrha, dužnik pokreće poseban postupak pred Juzgado de lo Mercantil No 3 de Barcelona radi poništaja klauzule 15. ugovora o kreditu budući da je ona nepoštena, a time i cijeli ovršni postupak.
Kako Juzgado de lo Mercantil No 3 de Barcelona nije bio siguran u pravilnu interpretaciju Direktive Vijeća 93/13/EEC o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, postavio je pred Europski sud pravde dva prethodna pitanja:
1) Predstavlja li ovršni postupak prema španjolskom Zakoniku o parničnom postupku (članak 695.), a s obzirom na ograničenja u odnosu na razloge za prigovor u ovršnom postupku, jasno ograničenje zaštite potrošača, budući da on predstavlja formalnu i materijalnu zapreku potrošaču u ostvarenju njegova prava na tužbu ili u ostvarenju prava na pravni lijek takve vrste koji jamče efektivnu zaštitu njegovih prava?
2) Kako tumačiti pojam nesrazmjera u odnosu na:
a) upotrebu klauzule o ubrzanom dospijeću u ugovorima s dužim periodom trajanja (npr. u konkretnom slučaju 33 godine);
b) zateznu kamatnu stopu (koja u konkretnom slučaju prelazi 18%), a koja nije u skladu s zateznim kamatama u drugim potrošačkim ugovorima;
c) jednostrano određenje od strane zajmodavatelja mehanizama za kalkulaciju i određenje varijabilnih kamata, koji na taj način ne dozvoljava dužniku upotrebu prava na prigovor takvom određenju?
Sud je na temelju razloga iznesenih u presudi, presudio sljedeće:
1) Direktivu Vijeća 93/13/EEC od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba interpretirati na način da ona isključuje primjenu zakonodavstva države članice (u konkretnom slučaju španjolskog) koje ne predviđa u hipotekarnom ovršnom postupku mogućnost prigovora iz razloga nepoštenosti odredaba ugovora te koje ne dopušta sudu pred kojim se vodi deklaratorni postupak (a koji je nadležan odlučiti o nepoštenosti takvih odredaba) da odredi privremene mjere, uključujući osobito mirovanje ovršnog postupka, kako bi se osigurala potpuna zaštita i efekt konačne odluke deklaratornog postupka;
2) Članak 3. Direktive 93/13/EEC treba interpretirati na sljedeći način:
- pojam „značajne neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocjenjivati u svjetlu nacionalnog prava, osim u slučaju kada postoji sporazum između stranaka, kako bi se odredilo izlaže li i u kojem obujmu ugovor potrošača nepovoljnijem pravnom položaju u odnosu na nacionalno pravo koje je na snazi;
- kako bi ocijenili proizlazi li neravnoteža iz „suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere“, mora se odrediti mogu li prodavatelj ili dobavljač, koji surađuju pošteno i pravedno s potrošačem, razumno zaključiti da bi potrošač pristao na takve odredbe ugovora u individualnim ugovornim pregovorima;
- navedeno treba tumačiti na način da Aneks na koji se ta odredba odnosi sadrži samo indikativnu i neiscrpnu listu odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.
Stoga, svakako bi de lege ferenda, s obzirom na u Europi prisutan trend harmonizacije i liberalizacije javnog bilježništva, bilo uputno i našem zakonodavcu da što prije intervenira u ovršne propise te ih uskladi s europskom pravnom stečevinom, a do tada nije naodmet postaviti pravno, etičko i moralno pitanje bi li i hrvatski (i možebitno i drugi) javni bilježnici trebali odustati od provedbe ovrhe na nekretninama na temelju sporazuma koje su sastavljali, a koji sadrže nepoštene odredbe na koje se dužnici/potrošači nemaju zakonskih osnova žaliti, a sve po uzoru na španjolske kolege?
Marija Butković, dipl. iur., Rijeka
Literatura:
- Kemec Kokot, I. (Povjerenstvo za međunarodnu suradnju), Newsletter br. 2, zatvorene stranice HJK