Ako, dakle, pogledamo navedenu odredbu Zakona o radu (Nar. nov., br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – u nastavku: ZR), možemo zaključiti da radnik već po samoj zakonskoj odredbi ima pravo na povećanu plaću bez obzira je li to pravo propisano kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu odnosno bez obzira što takvu odredbu ne sadržava ugovor o radu. Međutim, s obzirom da ZR ne propisuje koliko takvo povećanje plaće iznosi, to se svakako treba detaljno urediti kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu.
Ako pravo na povećanu plaću ili postotak odnosno iznos povećanja plaće nije utvrđen spomenutim aktima, to ne znači da radnik neće moći realizirati svoje pravo na povećanu plaću već znači da će se postotak povećanja plaće morati utvrditi prema odredbi članka 82. i 83. ZR-a, kojom je propisan način određivanja plaće. Prema toj odredbi poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom. Ako osnove i mjerila za isplatu plaće nisu uređeni kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan ih je utvrditi pravilnikom o radu. Ako plaća nije određena na navedeni način, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, poslodavac je dužan isplatiti radniku primjerenu plaću, pri čemu se pod primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito plaća za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, onda plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja.
Povećanje plaće s osnove otežanih uvjeta rada, prekovremenog i noćnog rada te rada nedjeljom, blagdanom ili neradnim danom, sastavni je dio plaće. S obzirom na to, pravo na primjerenu plaću obuhvaća i pravo na primjereno povećanje plaće. Drugim riječima, radnik za rad noću ima pravo na primjereno povećanje plaće ako visina povećanja plaće nije utvrđena kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Kod načina definiranja dodataka na plaću postavilo se pitanje smije li poslodavac, koji zapošljava više od 20 radnika, u ugovoru o radu navesti da radnik ima pravo na plaću u iznosu (toliko i toliko) kuna, u koji iznos su uključeni svi ili neki dodaci na plaću?
Budući da takav poslodavac mora, na temelju članka 82. ZR-a, donijeti pravilnik o radu kojim će definirati osnove i mjerila za isplatu plaće (ako ga ne obvezuje kolektivni ugovor u kojem je to pitanje uređeno), to znači da treba definirati i valorizirati svaki pojedini dodatak na plaću iz ZR-a. Dakle, trebalo bi za svaki dodatak na plaću urediti mjerila - naziv dodatka i iznos postotka povećanja osnovice za sate provedene na radu u okolnostima zbog kojih radniku pripada dodatak na plaću (jer prema našim saznanjima inspekcija rada inzistira da iznosi povećanja budu određeni u postotku od osnovice, a ne nominalno, dakle, moraju biti određeni relativno, a ne u apsolutnom iznosu).
Uobičajeno je da radniku pripada za prekovremeni rad, rad blagadnom i neradnim danima 50% dodatka na osnovicu, za rad nedjeljom 35% dodatka, te za noćni rad 30% dodatka.
U odgovoru na postavljeno pitanje možemo reći da se ne može odrediti/ugovoriti da plaća obuhvaća i dodatke na rad kad se unaprijed ne zna kada će i koliko radnik raditi u posebnim uvjetima, prekovremeno, za vrijeme blagdana i slično. No, čak i ako se unaprijed zna da će radnik raditi, primjerice, nedjeljama i blagdanom/neradnim danom, jer je to predvidljivo, problem bi mogao nastati ako drugi radnici na istim poslovima, koji nisu radili nedjeljama ili blagdanom, imaju istu plaću. Naime, tada bi za jednog radnika postojali jedni kriteriji za određivanje plaće, a za drugog drugi, budući da bi se cijena satnice u tom slučaju razlikovala kod oba ta radnika. Dakle, u takvom slučaju načelo jednakosti plaće za isti rad ne bi bilo ispoštovano.