Uvođenjem kaznenog djela sramoćenja u Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12), prestala je potreba za dotadašnjim kaznenim djelima iznošenja osobnih i obiteljskih prilika iz članka 201. prijašnjeg Kaznenog zakona i predbacivanja kaznenog djela iz članka 202. navedenog zakona, pa su ona brisana. Iako ima sličnosti s kaznenim djelom klevete, postoje neke teorijske razlike, a vidjet ćemo kako će sudska praksa odrediti distinkciju između ta dva kaznena djela.
Kazneno djelo sramoćenja iz članka 148. Kaznenog zakona čini onaj „tko pred drugim iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti i ugledu“, a traži se da je počinitelj postupao s izravnom ili neizravnom namjerom, za razliku od klevete iz članka 149. koja se sada može počiniti samo s izravnom namjerom.
Analogno kao kod klevete, kvalificirani oblik kaznenog djela sramoćenja postoji kada je djelo počinjeno „putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba“. Dakle, sramoćenje počinjeno putem Interneta smatra se kvalificiranim oblikom ovog kaznenog djela, ali zbog specifičnog anonimnog načina komunikacije na Internetu, ne može se očekivati veliki broj tužbi za sramoćenje počinjeno na takav način.
Za razliku od klevete, zakonski izričaj kaznenog djela sramoćenja ne propisuje neistinitost tvrdnji. Ne traži se da je počinitelj u vrijeme počinjenja kaznenog djela znao ili nije znao za neistinitost činjenične tvrdnje koju je iznosio ili pronosio, niti da ona mora biti istinita ili neistinita. Ipak, stavkom 3. isključuje se protupravnost kaznenog djela sramoćenja ako „počinitelj dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je iznosio ili pronosio ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost“. Okrivljeniku se tako daje mogućnost da dokaže istinitost ili dobru vjeru i oslobodi se kaznene odgovornosti, što je postojalo kod kaznenog djela klevete u prijašnjem Kaznenom zakonu.
Ono što se može smatrati dvojbenim jest stavak 4. koji određuje da „nije dopušteno dokazivanje okolnosti iz stavka 3. počinitelju koji činjeničnu tvrdnju nije iznosio ili pronosio u javnom interesu ili iz drugog opravdanog razloga, a postupao je pretežito s ciljem da naškodi časti ili ugledu drugoga, pogotovo ako se tvrdnje odnose na osobni ili obiteljski život druge osobe“. Dakle, počiniteljeve tvrdnje mogu biti istinite ili on može u dobroj vjeri povjerovati u njihovu istinitost, ali ako sud ocijeni da nije postojao javni interes ili drugi opravdani razlog, on ipak neće moći dokazivati okolnosti koje bi ga oslobodile kaznene odgovornosti. U smislu namjere, ovdje njegov subjektivni odnos prema istinitosti ili neistinitosti takvih tvrdnji nije relevantan, bitna je svijest da one mogu naškoditi časti i ugledu drugoga. Počinitelj tako može biti proglašen krivim ako je iznosio ili pronosio istinite činjenične tvrdnje koje mogu štetiti časti ili ugledu drugoga.
Jasno je da istinite činjenične tvrdnje mogu naškoditi časti i ugledu drugoga i zato su postojala kaznena djela iznošenja osobnih i obiteljskih prilika („tko iznese ili pronese nešto iz osobnog ili obiteljskog života drugoga što može škoditi njegovoj časti ili ugledu“), odnosno predbacivanja kaznenog djela („tko predbaci drugome počinjeno kazneno djelo zbog kojeg je pravomoćno oglašen krivim“), ali moglo bi se reći da uvođenje kaznenog djela sramoćenja predstavlja proširenje područja primjene kaznenih djela protiv časti i ugleda jer istinita činjenična tvrdnja koja može štetiti nečijoj časti ili ugledu ne mora biti vezana uz njegove osobne i obiteljske prilike ili počinjeno kazneno djelo zbog kojeg je pravomoćno oglašen krivim.
Tek ako su ispunjene pretpostavke iz stavka 3. i 4., dolazi do isključenja protupravnosti i u procesnom smislu treba donijeti oslobađajuću presudu po točki 1. članka 453. Zakona o kaznenom postupku. Nadalje, u stavku 5. članka 148. Kaznenog zakona postoji izričita zakonska odredba fakultativnog oslobođenja od kazne počinitelja koji prizna neistinitost činjeničnih tvrdnji te ih opozove (djelotvorno kajanje). Tako može doći do situacije da onaj koji iznosi ili pronosi neistinite činjenične tvrdnje može biti oslobođen od kazne, dok se počinitelju koji iznosi ili pronosi istinu može zabraniti dokazivanje okolnosti koje bi ga oslobodile kaznene odgovornosti.
Novčana kazna predviđena za kazneno djelo sramoćenja je do sto osamdeset dnevnih iznosa za temeljni oblik, a do tristo šezdeset dnevnih iznosa za kvalificirani oblik. Ovdje je, kao i u svim drugim kaznenim djelima protiv časti i ugleda, isključivo propisana novčana kazna, a kazneni postupak za ta kaznena djela može se pokrenuti samo po privatnoj tužbi.
Na temelju navedenog može se postaviti pitanje dekriminalizacije tih djela jer je razvidno da ne postoji potreba za zatvorskim kažnjavanjem niti progonom po službenoj dužnosti, a čast i ugled kao pravna dobra mogu se zaštititi drugim blažim sredstvima kao što je naknada štete u građanskoj parnici.
Lucija Mavar, mag. iur.