Odlukom broj: U-III-5072/2013 od 9. siječnja 2014., Ustavni sud je usvojio ustavnu tužbu i ukinuo rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžx-10/13-2 od 24. travnja 2013. te mu vratio predmet na ponovni postupak i odlučivanje. Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici odbačena je kao nedopuštena žalba podnositelja izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Vrbovcu.
Podnositelji su žalbu protiv navedenog rješenja o ovrsi podnijeli 28. ožujka 2012., na temelju članaka 49. i 46. stavka 2. točke 9. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/96 i 29/99, u nastavku: OZ), pozivajući se na presudu Općinskog suda u Vrbovcu broj: 5 P-299/10-38 od 27. srpnja 2011. i presudu Županijskog suda u Koprivnici broj: Gž-5297/11-2 od 16. veljače 2012., kojima je djelomično izmijenjena odluka na temelju koje je ovrha pokrenuta.
U ustavnoj tužbi podnositelji navode da su im osporenim rješenjima povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 16. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske te ponavljaju navode istaknute tijekom ovršnog postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku. U bitnome smatraju da je u konkretnom slučaju određena ovrha suprotna pravilima javnog morala i svrsi koja se trebala postići ovrhom (namirenje duga) budući da je potraživanje ovrhovoditelja „daleko ispod procijenjene vrijednosti nekretnine“.
Podnositelji također smatraju kako je pravomoćnom presudom utvrđen ništavim (ništetnim) Ugovor o zajmu od 1. ožujka 1994., te je prema njihovom mišljenju „budući da ništetnost djeluje ex tunc, prestala i tražbina koja je bila osnov za donošenje presude broj P-72/99 od 29.04.1999. temeljem koje ovršne isprave je pokrenuta ovrha na nekretninama“.
Nadalje u ustavnoj tužbi podnositelji ističu da nije sporno da prema odredbi članka 21. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 29/99) na trećoj javnoj dražbi sud može prodati nekretninu bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost, ali i ne mora jer ta zakonska odredba nije kogentne naravi. Navedeno zakonsko ovlaštenje ne isključuje načelo razmjernosti odnosno dužnost suda da i na trećoj javnoj dražbi vodi računa o svrsi provođenja ovrhe jer se u protivnom slučaju pretvara u svojevrsnu kaznu prema ovršeniku. Očito je dakle, da su ovršni sudovi dopustili ovrhovoditelju raspolaganja suprotna pravilima javnog morala i svrsi koju je trebalo postići tom prodajom ...
Dakle, podnositelji su dovedeni u situaciju da je pravomoćno utvrđeno da je ugovor o zajmu koji je osnov za donošenje presude broj P-72/99 ništetan i više ne postoji (dakle i da tražbina ovrhovoditelja prema podnositeljima ovdje ovršenicima više ne postoji), a sud unatoč tome i dalje vodi ovršni postupak.
Ustavi sud ističe da su u konkretnom slučaju mjerodavni članci 46. stavak 2. točka 9. i 49. OZ-a, te članci 109. stavak 1. i 110. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud pošao je i od mjerodavnih članaka ZOO-a kojima se uređuje pravna situacija ništavosti i posljedica ništavosti ugovora (članak 103., 104. i 210.).
Prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, u pravnoj situaciji u kojoj postoji kondemnatorna presuda kojom se nalaže plaćanje obveze i deklaratorna presuda donesena naknadno između istih stranaka kojom se utvrđuje da je dio obveze koja je utvrđena kondemnatornom presudom ništav, a ne postoje uvjeti za ponavljanje postupka u kojemu je donesena kondemnatorna presuda, sudovi neće dozvoliti ovrhu kondemnatorne presude u dijelu koji je obuhvaćen ništavošću.
Navedeno stajalište temelji se na primjeni odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, jer se u konkretnom slučaju može smatrati da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao uspješno isticati u postupku u kojem je nastala kondemnatorna – ovršna presuda. Isto tako, uzevši u obzir odredbu članka 109. stavka 1. ZOO-a prema kojoj se na ništavost pazi po službenoj dužnosti, dužnost je sudova, kada ih ovršenik upozori da je ovršna isprava ništava, a ta ništavost je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom između istih stranaka koje sudjeluju u ovršnom postupku, da utvrde da je ovrha nedopuštena u dijelu koji je obuhvaćen ništavošću.
Navedeno stajalište Ustavni sud zauzeo je u odluci broj: U-III-2656/2004 od 11. studenoga 2004. te utvrđuje da je to stajalište primjenjivo i u konkretnom slučaju. Naime, u konkretnom slučaju ovrha je provedena na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Vrbovcu (P-72/99-3) kojom je utvrđeno da su podnositelji (tuženici), na temelju Ugovora o zajmu sklopljenog 1. ožujka 1994., dužni ovrhovoditelju (tužitelju) isplatiti iznos od 14.000 DEM s deviznom kamatnom stopom i troškovima parničnog postupka.
Budući da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vrbovcu (5 P-299/2010-38) utvrđen ništavim (ništetnim) navedeni Ugovor o zajmu, to sudovi (više) ne mogu dozvoliti ovrhu kondemnatorne presude u dijelu koji je obuhvaćen ništavošću.
Na temelju navedenog ocjena je Ustavnog suda da se stajalište Županijskog suda u Velikoj Gorici, ne zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnih zakonskih odredaba. Županijski sud u Velikoj Gorici, među ostalim, ističe: „Neosnovano ovršenici smatraju da je sama činjenica donošenja pravomoćne presude u postupku koji je vođen pred istim prvostupanjskim sudom pod brojem P-299/2010. i u kojem je utvrđeno kako je ugovor o zajmu temeljem kojeg je donesena presuda Općinskog suda u Vrbovcu broj P-72/99-3 od 29. travnja 1999., ništetan, bila zakonska osnova za dopuštenost njihove žalbe koja je podnesena nakon proteka roka.
Naime, presuda pod brojem P-299/2010., ni na koji način ne mijenja ovršnu ispravu na temelju koje je doneseno pobijano rješenje o ovrsi. Naime, rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1812/99 od 17. studenog 1999. godine doneseno je na temelju presude Općinskog suda u Vrbovcu broj P-72/99 kao ovršne isprave, a ta ovršna isprava nije pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način određeno da je bez učinka, odnosno potvrda o ovršnosti nije ukinuta. Slijedom toga nisu ispunjeni razlozi propisani čl. 49. st. 1. OZ, temeljem kojih bi žalba ovršenika podnesena nakon roka bila dopuštena. Na navedeno ni na koji način ne utječe daljnja činjenica na koju se ovršenici pozivaju u žalbi, kako ovrha u međuvremenu nije dovršena.“
Proizlazi da je ovršni postupak u odnosu na podnositelje bio nepravičan, što je posljedica pogrešnog pravnog stajališta u svezi s primjenom odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a u svezi s mjerodavnim odredbama ZOO-a.
Iako podnositelji u ustavnoj tužbi ne osporavaju rješenje Općinskog suda u Vrbovcu o dosudi od 6. ožujka 2002., Ustavni sud, u odnosu na navode podnositelja da je predmetna nekretnina prodana ovrhovoditelju „daleko ispod procijenjene vrijednosti nekretnine“ podsjeća na svoje pravno stajalište o tumačenju i primjeni članka 97. stavka 4. OZ-a, koje je već izrazio u svojim odlukama broj: U-III-488/2001 od 22. siječnja 2004. i U-III-1112/2001 od 19. veljače 2004., u kojima je među ostalim navedeno sljedeće:
„Prodajom nekretnina podnositelja za samo jednu kunu i stjecanjem istih od strane ovrhovoditelja, načelo ovršnog postupka, propisano člankom 6. OZ, teško je narušeno. Ovrha provedena osporenim rješenjima nije udovoljila osnovnom zahtjevu ovršnog postupka, prisilno namirenje tražbine ovrhovoditelja na temelju ovršne isprave, već ima značaj svojevrsne kazne prema ovršeniku, podnositelju ustavne tužbe.
Osnovano podnositelj ističe da je, u konkretnom slučaju, povrijeđena i odredba članka 3. stavka 3. ZPP, prema kojoj sud neće prihvatiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala.
Naime, unatoč tome što je odredbom članka 97. stavka 4. OZ propisano da se na trećoj dražbi nekretnina može prodati bez ograničenja najniže cijene, takvo propisivanje, samo po sebi, ne može isključiti primjenu odredbe članka 3. ZPP, kao općeg pravila koje važi za sva raspolaganja stranaka u parničnim postupcima.
Sud posebno ukazuje na pogrešno tumačenje ovršnih sudova odredbe članka 97. stavka 4. OZ. Ta odredba nema značaj kogentne norme jer ista ima nesporno dispozitivan sadržaj ('nekretnina može biti prodana'). Ovo tim više kada se uzme u obzir činjenica da je vrijednost podnositeljevih nekretnina višestruko veća u odnosu na ovrhovoditeljevu tražbinu. Očito je, dakle, da su ovršni sudovi dopustili ovrhovoditelju raspolaganja suprotna pravilima javnog morala i svrsi koju je trebalo postići tom prodajom (namirenje duga od strane podnositelja kao solidarnog dužnika).“
Slijedom navedenog, Ustavni je sud u konkretnom slučaju ocijenio da su podnositeljima ustavne tužbe, postupanjem sudova odnosno tumačenjem i primjenom prava kakvo proizlazi iz osporenog rješenja, povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava.