Japanski znanstvenik Uhata u svojoj studiji opisuje Karoshi kao sociološko-medicinsku pojavu koja se odnosi na smrti uzrokovane ponajprije srčanim zastojima, moždanim udarom i drugim kardiovaskularnim bolestima.
U osamdesetim godinama širom Japana počeo se širiti pokret za priznanje žrtava Karoshi-a i njihovo obeštećenje, a kako bi pomogli preživjelima u njihovim parnicama, 1988. godine počela je s radom neprofitna organizacija The Karoshi Hotline. Rezultat sveopće kampanje bilo je priznavanje problema od strane vlade te su donesene mjere za prevenciju Karoshi-a i Karojisatsu-a (samoubojstvo zbog prekovremenog rada i radnih uvjeta).
Mjere su usmjerene na smanjivanje radnih sati i prekomjernog rada, povećanje prikladne medicinske pomoći i liječenja te promoviranje dijaloga između radnika i poslodavaca koji je imao za cilj kreirati bolje i zdravije radne procese i radne prostore.
Termin Karoshi postao je internacionalan u devedesetima, a označavao je iznenadnu smrt kao posljedicu premorenosti na radnom mjestu. Ova smrt najčešće pogađa muške radnike koji na poslu provedu 60 i više sati tjedno. Danas pojam označava ne samo slučajeve smrti, već i slučajeve nastanka trajnog invaliditeta.
Potrebno je napomenuti da Karoshi ne uključuje slučajeve kada se zbog umora radnika dogodi nesreća na radu koja za posljedicu može imati smrt ili trajnu invalidnost, već samo slučajeve izravne smrti ili nastupa invalidnosti, najčešće uzrokovane moždanim udarom, a koje dolaze kao posljedica prekomjernog rada.
U razdoblju od 14 godina broj odšteta zbog Karoshi-a povećao se gotovo tri puta, od 47 slučajeva u 1997. do čak 121 u 2011. godini.
Japanski znanstvenici Iwasaki, Takahashi i Nakata u svome radu iz 2006. godine došli su do zaključka da je razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT) doveo do povećanja produktivnosti, ali i do povećanja konkurencije među radnicima zbog koje su radnici pod stresom prisiljeni raditi prekovremeno kako bi ostvarili željene poslovne rezultate te su svojim zaključkom neizravno utvrdili da povećanje produktivnosti uslijed tehnološkog napretka dovodi do povećanja ukupnog broja sati koje radnici provedu radeći. Dakle, može se reći da je tehnološki napredak za koji smo smatrali da će čovječanstvu omogućiti da radi manje, uzrokovao baš suprotno.
U svojem djelu „Ekonomske mogućnosti naših unuka“ iz 1930. godine, John Maynard Keynes hrabro je najavio 15-satni radni tjedan.
Danas kada u Hrvatskoj na stolu imamo Prijedlog zakona o radu koji u članku 65. propisuje radni tjedan od čak 56 sati, možemo bez ustručavanja ustvrditi da je Keynes, taj genijalni tvorac makroekonomije, bio samo djetinjasti sanjar i utopist koji vjerojatno nije niti slutio da ćemo u 2014. godini svjedočiti novoj hrvatskoj ideji, koja je od strane civiliziranih naroda još u 19. stoljeću odbačena kao promašaj, a to je ideja o povećanju broja radnih sati koja će, navodno, rezultirati povećanjem produktivnosti i prema tome povećanju BDP-a.
Ako novi Zakon o radu bude identičan Prijedlogu koji je trenutno „na ledu“ u Hrvatskom saboru, možemo vrlo brzo očekivati otvaranje hrvatske verzije Karoshi Hotline i barem jednak broj odštetnih zahtjeva.
Neven Brkić, mag. iur.