Članak 32. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13), odnosno članak 29. Ovršnog zakona iz 1996., uređuje situaciju koja iako nije rijetka, u praksi ovrhovoditeljima i ovršenicima zadaje dosta glavobolje, a odnosi se na prijenos tražbine ili obveze i s tim u vezi pokretanja ovršnog postupka. Naime, taj članak propisuje da se ovrha može odrediti na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Navedena odredba na odgovarajući se način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik.
U ostavinskim postupcima ostavitelji često ostave dugove koje onda nasljeđuju (i moraju podmiriti) nasljednici.
U praksi se postavilo pitanje može li sud osnovom pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju odrediti ovrhu protiv nasljednika ostavitelja, i ako da, pod kojim uvjetima. Sukladno nedavnoj sudskoj praksi, odlučeno je (i potvrđeno) da može - Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1131/13-2, od 14. studenoga 2013. Naime, sud je zaključio: „Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju predstavlja ispravu na temelju koje će ovršni sud odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave, a nasljednik kao ovršenik može se protiviti navedenoj ovrsi izjavljivanjem žalbe te isticanjem tvrdnje u njoj da ne odgovara za dugove dužnika (ostavitelja), što suštinski čini žalbeni razlog iz odredbe čl. 46. st. 1. toč 7. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08).“ (navedeni članak odgovara članku 50. stavak 1. točka 7. važećeg Ovršnog zakona).
Što se sve smatra ovršnom ispravom propisano je u članku 23. Ovršnog zakona, dok je podobnost ovršne isprave za ovrhu propisana u članku 29. Ovršnog zakona.
U vezi navedene presude Županijskog suda u Bjelovaru, tijekom parničnog postupka utvrđeno je da je ovrhovoditelj podnio ovršni prijedlog protiv I. (E.) M., i to na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Općinskog suda u Z. od 25. siječnja 2001., u kojem je kao ovršenik naznačen P. E.-E. Ovrhovoditelj je podnio prijedlog protiv navedene ovršenice kao nasljednice iza pok. P. E.-E., a kojeg je naslijedila na temelju rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika od 3. svibnja 2010.
Županijski sud je zaključio, suprotno pravnom stajalištu suda prvog stupnja, da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju predstavlja ispravu iz članka 29. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, dalje: OZ/96), na temelju koje će ovršni sud odrediti ovrhu protiv nasljednika dužnika iz ovršne isprave, a koji je umro prije pokretanja ovrhe.
Nasljednik kao ovršenik može se protiviti navedenoj ovrsi, među ostalim, i pozivom na odredbu iz članka 139. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13), prema kojoj nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja i to do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika. Kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Među nasljednicima dugovi se dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom ostavitelj nije drugačije odredio.
Navedeno u suštini čini žalbeni razlog iz odredbe članka 46. stavak 1. točka 7. OZ/96; (članak 50. stavak 1. točka 7. važećeg Ovršnog zakona) povodom kojeg će ovršni sud ovršenika uputiti na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (članak 48. OZ/96, odnosno članak 52. važećeg Ovršnog zakona).
Prema članku 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona, protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako smatra da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. U ovom slučaju to se može dogoditi ako ovršenik smatra da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv njega jer, primjerice, nije odgovoran za dug ostavitelja. Ovršenik u žalbi može iznositi nove činjenice i nove dokaze ako se tiču razloga zbog kojih je ona izrijekom dopuštena te zbog bitnih povreda odredaba ovršnoga postupka. Nove činjenice koje se tiču upravo ovog žalbenog razloga, sud smije utvrđivati samo u skladu s odredbama članka 52. Ovršnog zakona (upućivanje na parnicu u povodu žalbe). Žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi ne odgađa provedbu ovrhe, osim ako Ovršnim zakonom nije drukčije određeno.
Ako je žalba izjavljena upravo iz ovog žalbenog razloga, sud prvoga stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana. Ako ovrhovoditelj prizna postojanje kojeg od razloga zbog kojih je žalba izjavljena, sud će obustaviti ovrhu. Ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvog stupnja donijet će bez odgode rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojeg je izjavio žalbu. Iznimno, sud neće ovršenika uputiti na parnicu, nego će prihvatiti njegovu žalbu, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu ako on njezinu osnovanost dokaže javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji njegova žalba općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama.
Okolnost da je ovršenik upućen na parnicu ili da ju je pokrenuo, ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako Ovršnim zakonom nije drukčije određeno. Ako ovršenik izjavi žalbu protiv rješenja o upućivanju na parnicu, sud prvoga stupnja tu će žalbu uputiti sudu drugoga stupnja radi zajedničkog odlučivanja o toj žalbi i žalbi protiv rješenja o ovrsi.
Ovršenik može zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. Zakona podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi i nakon njegove pravomoćnosti ako taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv tog rješenja (vidi članak 53. Ovršnog zakona). Žalba se može podnijeti sve do dovršetka ovršnoga postupka. Podnošenje žalbe ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako Zakonom nije drukčije određeno. Rješenjem o žalbi sud će žalbu odbaciti ili prihvatiti. Ako žalbu prihvati, sud prvog stupnja ukinut će provedene radnje i obustaviti ovrhu. Na temelju pravomoćne presude kojom je utvrđeno da ovrha nije dopuštena, sud nadležan za odlučivanje o žalbi ukinut će, na prijedlog ovršenika, provedene radnje i obustaviti ovrhu.
Ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu. Na novčane iznose ovršenik ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od kada je ovrhovoditelj neosnovano stekao novčana sredstva iz njegove imovine, odnosno od unovčenja dijelova imovine ovršenika (vidi članak 56. Ovršnog zakona).
Na temelju navedenog može se zaključiti da je rješenje o nasljeđivanju akcesorno ovršnoj ispravi u kojoj je ostavitelj naveden kao dužnik. Ovim ispravama dokazuje se neprekinuti niz nasljeđivanja odnosno činjenica da su nasljednici potomci ostavitelja koji je iza sebe zaista i ostavio određene dugove zbog kojih je pokrenut ovršni postupak. Stoga te isprave ne mogu egzistirati jedna bez druge ako se dugovanje želi namiriti od ostaviteljevih nasljednika.
Marija Butković, dipl. iur.