Na ovaj način svi vjerovnici iz Republike Hrvatske mogu neposredno unutar Europske unije (osim u Danskoj) tražiti izdavanje europskog platnog naloga protiv svojih dužnika. Europski platni nalog je instrument koji služi za naplatu tražbina od dužnika koji su fizičke i pravne osobe. Namijenjen je jednostavnom postupanju te nije potrebno poznavanje drugih jezika Europske unije kako bi se koristio ovaj instrument naplate. Ipak, budući da je riječ o potpuno novom pravnom institutu koji se može primjenjivati kod naplate tražbina, izuzetno je bitno uputiti na relevantnu sudsku praksu Suda pravde, kako bi se i hrvatski državljani što prije i efikasnije upoznali s mogućnošću naplate svojih potraživanja od dužnika koji se nalaze u nekoj od država EU-a.
U veljači 2011., gđa Szyrocka, nastanjena u Republici Poljskoj, zatražila je od Okružnog suda u Vroclavu izdavanje europskoga platnog naloga protiv tvrtke SiGer Technologie GmbH sa sjedištem u Njemačkoj. Pri ispitivanju zahtjeva sud je utvrdio da on ne zadovoljava određene formalne zahtjeve poljskog zakonodavstva, jer nije specificirana vrijednost spora u poljskoj valuti (što je potrebno kako bi se izračunale takse). Na zahtjevu je bio specificiran iznos zahtjeva u eurima. Gđa Szyrocka također je naznačila da traži kamate od određenog datuma do dana isplate glavnice.
U toj situaciji navedeni je sud zaustavio proceduru i zatražio od Suda pravde prethodno mišljenje o tumačenju članka 7. Uredbe 1896/2006, posebno o tome navodi li taj članak iscrpno sve uvjete za primjenu europskoga platnog naloga ili određuje samo minimalne zahtjeve, dok se ostali određuju domaćim zakonodavstvom. Također, postavio je pitanje treba li članak 4. Uredbe tumačiti na način da se novčani zahtjevi koji iz njega proizlaze odnose samo na glavnicu ili i na kamate. Kada zakonodavstvo države članice ne predviđa automatsko uračunavanje kamata, je li moguće prema postupku europskoga platnog naloga uračunati kamate, u kojem iznosu i na koji način.
Sud je utvrdio da članak 7. Uredbe propisuje različite uvjete glede sadržaja i forme zahtjeva za europski platni nalog. Ništa u izričaju tog članka ne opravdava zaključak da države članice mogu slobodno nametnuti dodatne zahtjeve, koji postoje u nacionalnom pravu glede primjene europskoga platnog naloga, osim u slučajevima kada sama Uredba ovlašćuje državu članicu da primijeni nacionalno pravo na određene specifične zahtjeve primjene europskoga platnog naloga. Takvo literarno tumačenje podupire i opća shema Uredbe koja predviđa da se zahtjev odbacuje isključivo na temelju uvjeta sadržanih u Uredbi. Tome u prilog ide i cilj Uredbe koja predstavlja uniformni instrument za povrat takvih zahtjeva, jamčeći iste uvjete za kreditore i dužnike svugdje u Europskoj uniji. Taj bi cilj bio ugrožen ako bi države članice mogle generalno nametnuti u njihovom nacionalnom zakonodavstvu dodatne zahtjeve za prijavu. Takvi bi zahtjevi doveli ne samo do različitih uvjeta u različitim državama već bi i primjena procedure bila kompleksnija, dulja i skuplja. Stoga, jedino tumačenje da Uredba utvrđuje uvjete na iscrpan način, može osigurati ostvarenje njezina cilja.
Međutim, kada je u pitanju kompletiranje zahtjeva za europski platni nalog kroz indiciranje vrijednosti spora u nacionalnoj valuti u svrhu obračuna taksi, dopušteno je da se nacionalni sud u tu svrhu pozove na članak 25(2) Uredbe koji propisuje da se iznos sudskih taksi treba fiksirati u skladu s nacionalnim pravom, uz uvjet da proceduralni zahtjevi vezani uz određivanje sudskih troškova ne dovode ni do prevelikog produženja procedure ni do odbijanja zahtjeva za europski platni nalog.
Glede tumačenja Uredbe u odnosu na obračunavanje kamata te posebno na razdoblje od dana dospijeća kamata do plaćanja glavnice, Sud je prvo uputio da članak 4. Uredbe traži da je novčani iznos koji se traži prema proceduri specificiran i dospio, dok članak 7(2)(c) propisuje da ako se traže kamate, u zahtjevu se mora specificirati kamatna stopa i razdoblje za koje se kamate potražuju.
Te odredbe valja tumačiti u skladu s ciljem Uredbe koji nije samo da uvede jednostavan, brz i učinkovit mehanizam za povrat nespornih novčanih zahtjeva već i da smanji troškove takve litigacije. Taj se cilj ne bi mogao postići ako bi se Uredba tumačila na način da potražitelj ne može zatražiti kamate koje su dospjele do datuma isplate glavnice (već samo one dospjele do pokretanja procedure), jer bi to uzrokovalo da u svrhu ostvarivanja naplate cjelokupne kamate potražitelj pokrene seriju drugih zahtjeva. Stoga bi takvo tumačenje postupak moglo učiniti duljim i kompleksnijim uz dodatne troškove. Iz toga proizlazi da članak 4. i 7(2)(c) Uredbe moraju biti tumačeni da ne sprječavaju potražitelja od traženja, u zahtjevu za europski platni nalog, kamata za razdoblje od dana dospijeća do dana plaćanja glavnice.
Kada se nalaže isplata potražitelju kamata ostvarenih do datuma plaćanja glavnice, nacionalni sud može slobodno odrediti način na koji se obrazac za europski platni nalog, sadržan u Dodatku V Uredbe 1896/2006 treba kompletirati u praksi, uz uvjet da tako ispunjeni obrazac omogućava obvezniku plaćanja da bude potpuno svjestan odluke da se zahtijeva plaćanje kamata do dana isplate glavnice i da se jasno određuje kamatna stopa i datum od kojeg se kamate potražuju.
Sud pravde Europske unije u predmetu C-215/11, Iwona Szyrocka protiv SiGer Technologie GmbH, od 13. prosinca 2012.
Marija Butković, dipl. iur.