Odredbom članka 58. stavak 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) propisano je da radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa dulji od osam dana, stječe pravo na puni godišnji odmor određen na način propisan odredbom članka 55. (najkraće trajanje godišnjeg odmora) i članka 56. Zakona o radu (utvrđivanje trajanja godišnjeg odmora) nakon šest mjeseci neprekidnog rada.
Što se smatra prekidom rada, određeno je stavkom 2. članka 58. Zakona o radu. Tako se prekidom rada ne smatra privremena nesposobnost za rad, obavljanje dužnosti građana u obrani ili drugi zakonom određeni slučaj opravdanog izostanka s rada. Međutim, Zakonom o radu nije propisan način računanja rokova pa niti šestomjesečni rok za stjecanje prava na godišnji odmor.
S obzirom na to da Zakonom o radu nije propisan način računanja rokova, trebalo bi za računanje rokova primijeniti članak 300. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11). Naime, prema članku 6. stavak 4. Zakona o radu, na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno Zakonom o radu ili drugim zakonom, primjenjuju se, u skladu s prirodom tog ugovora, opći propisi obveznog prava.
Prema stavku 2. članka 300. Zakona o obveznim odnosima, rok određen u mjesecima završava onog dana koji se po imenu i broju podudara s danom nastanka događaja od kojeg rok počinje teći.
Prema sudskoj praksi, bit će dovoljno da se posljednji dan roka podudara po broju s danom nastanka događaja od kojeg rok počinje teći, neovisno o tome što posljednji dan roka po imenu ne odgovara danu od kojeg je počeo teći. To znači da će rok koji je počeo teći prvog srpnja tekuće godine, isteći 1. siječnja sljedeće godine. Prema stavku 3. članka 300. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju da posljednji dan roka pada u dan kad je određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se sljedeći radni dan. To znači da bi rok koji je započeo 1. srpnja, istekao tek 2. siječnja sljedeće godine.
Takvo tumačenje, prema našem mišljenju, ne bi bilo u skladu s prirodom ugovora o radu pa se zalažemo za tumačenje da je posljednji dan roka istekao 1. siječnja iako se radi o blagdanu. U jednoj od odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revr-433/05 od 1. rujna 2005.) izraženo je shvaćanje da se na računanje rokova predviđenih Zakonom o radu primjenjuju, na odgovarajući način, odredbe Zakona o parničnom postupku. Odredbom članka 112. stavak 3. Zakona o parničnom postupku rokovi određeni na mjesece završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca koji po svom broju odgovara danu kad je otpočeo. Odredba je gotovo identična onoj iz Zakona o obveznim odnosima pa će rezultat računanja roka za stjecanje prava na godišnji odmor biti isti bez obzira na to koji se propis primijeni.