Osobe koje su na temelju Zakona o stambenim odnosima stekle stanarsko pravo, imale su ga do 5. studenoga 1996., kada je stupio na snagu Zakon o najmu stanova, nakon čega su, prema samom Zakonu, stekli prava i obveze najmoprimca. Pretpostavka za stjecanje statusa najmoprimca (s pravom na stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca) je da bivšim nositeljima stanarskog prava to pravo do navedenog datuma nije otkazano ili na drugi način prestalo, odnosno da tog datuma nije bio u tijeku postupak za otkaz ili prestanak stanarskog prava.
Člankom 31. Zakona o najmu stanova (dalje: ZNS) propisano je da vlasnik stana i osoba iz članka 30. toga Zakona (u kategoriju tih osoba ulaze i bivši nositelji stanarskog prava), koja ispunjava uvjete najmoprimca sklapaju, sukladno odredbama toga Zakona, ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu.
Pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji:
- u dijelu stana obavlja poslovnu djelatnost,
- ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan.
Status zaštićenog najmoprimca kao i sve okolnosti koje su potrebne za utvrđivanje pretpostavki za sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom utvrđuju se na dan stupanja na snagu ZNS-a.
Nadalje je člankom 37. ZNS-a propisano da se osobe koje na dan stupanja na snagu toga Zakona (5.11.1996.) imaju pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva, stečenog prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (dalje: ZSO), upisuju u ugovor o najmu stana.
Jedno od pitanja koje se postavilo u uređenju najamnih odnosa sa zaštićenim najmoprimcem bilo je sljedeće - je li najmoprimac sa zaštićenom najamninom ovlašten protiv članova obiteljskog domaćinstva upisanima u ugovoru o najmu stana ostvariti pravnu zaštitu njihovim iseljenjem, dakle uskratiti im daljnje korištenje stana ako postoje opravdani razlozi u vidu teške poremećenosti međusobnih odnosa (do razine nepodnošljivosti).
O tim pitanjima zauzeta su stajališta izražena u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 1163/10-2 od 12. lipnja 2013. U provedenom postupku utvrđeno je:
- da je tužitelj kao najmoprimac s Gradom Rijekom, kao najmodavcem, sklopio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom 9. prosinca 1997.,
- da su u ugovor uvedeni tuženici i to kćerka, zet i unuka tužitelja pored kojih je u ugovor kao član obiteljskog domaćinstva unesena i supruga tužitelja, s time da je u članku 14. ugovoreno da u slučaju smrti najmoprimca njegova prava i dužnosti iz ugovora prelaze na suprugu,
- da su odnosi najmoprimca i tuženika teško i trajno poremećeni do razine nepodnošljivosti.
Polazeći od iznesenih pravno relevantnih činjenica, sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji ocijenili zahtjev osnovanim i to u bitnome zbog toga jer je pravo najmoprimca kao ugovorne strane jače pravo u odnosu na pravo članova obiteljskog domaćinstva unesenih u ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom da koriste stan, a da osim toga u postupku nije utvrđeno da bi tužitelj to svoje pravo na bilo koji način zloupotrebljavao.
U konkretnom slučaju tužitelj je koristio predmetni stan u svojstvu nositelja stanarskog prava stečenog prema Zakonu o stambenim odnosima te je sukladno članku 30. stavak 2. ZNS-a stekao prava i obveze najmoprimca.
Nadalje, prema režimu bivšeg ZSO (članak 68. stavak 2.), stanar je bio ovlašten svakom članu obiteljskog domaćinstva i onom koji više nije član tog domaćinstva, osim maloljetnim članovima ili članovima koje je dužan uzdržavati i bračnom drugu, uskratiti korištenje stana i
tražiti iseljenje iz stana kada su se njihovi međusobni odnosi toliko poremetili da je zajednički
život postao nesnošljiv.
Iako važeći ZNS izrijekom više pobliže ne uređuje međusobne odnose i prava najmoprimca prema članovima obiteljskog domaćinstva u slučaju teške poremećenosti odnosa, polazeći od prijašnjeg pravnog uređenja (članak 68. ZSO), zatim činjenice da tuženici kao članovi obiteljskog domaćinstva svoje pravo na sukorištenje stana zajedno s najmoprimcem izvode upravo iz prava najmoprimca kao prijašnjeg nositelja stanarskog prava i po ocjeni revizijskog suda najmoprimac zadržava pravo tim članovima domaćinstva uskratiti daljnje korištenje stana i tražiti njihovo iseljenje.
Prema shvaćanju revizijskog suda, ni po režimu ZNS-a niti općim pravilima obveznog prava, najmoprimac nije dužan trpjeti ponašanja koja ga trajno uznemiravaju i dovode do nesnošljivosti zajedničkog života budući da se time više ne ostvaruje svrha ugovora o najmu koja se na strani najmoprimca prvenstveno ogleda u mirnom korištenju stana. Zbog toga je u okviru ovlaštenja koja izviru iz njegovog subjektivnog prava kao ugovorne strane, najmoprimac ovlašten u slučaju teške poremećenosti međusobnih odnosa s pojedinim članovima obiteljskog domaćinstva, poduzimati potrebne radnje uključujući i uskraćivanje daljnjeg sukorištenja stana i traženje iseljenja radi ostvarenja sadržaja i svrhe ugovora o najmu stana.