Naime, članak 117. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) propisuje da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, na zahtjev radnika odredit će dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
Odluku o sudskom raskidu ugovora o radu sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Bitno je naglasiti da poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.
Pritom naglašavamo da je sudska praksa u vezi postavljanja zahtjeva za sudskim raskidom rekla sljedeće: „Zahtjev za naknadu štete u slučaju sudskog raskida radnog odnosa radnik može postaviti samo u istoj parnici, jer je taj zahtjev akcesoran u odnosu na zahtjev za sudski raskid radnog odnosa.“ - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-663/2007 od 9. prosinca 2010.
Nadalje, u vezi dana s kojim će sud raskinuti radni odnos, sudska praksa navodi sljedeće: „Dan prestanka radnog odnosa kod sudskog raskida ugovora o radu ne mora biti dan zaključenja glavne rasprave, već se taj dan određuje prema okolnostima konkretnog slučaja“. - Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revr 428/2007-2 od 12. prosinca 2007.
Jedno od pitanja koje se u vezi sudskog raskida ugovora o radu pojavilo u praksi je – što je točno osnovica za izračun naknade štete kod sudskog raskida ugovora o radu? Ponovimo, članak 117. Zakona o radu kaže da će sud radniku pri sudskom raskidu ugovora o radu „dosuditi naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika“.
No, ako je prije dobivenog otkaza radnik bio na bolovanju, za to je razdoblje dobio naknadu plaće, a ne plaću, pa se postavilo pitanje treba li uopće uzeti u obzir za izračun, prema navedenoj odredbi, mjesec u kojem radnik nije dobio cijelu plaću nego je ostvario jedan dio naknade plaće, dakle, treba li kao referentni mjesec uzeti u obzir mjesec kojeg radnik nije u cijelosti odradio.
Primjerice, u sudskom postupku radnik (tužitelj) je tražio utvrđenje nezakonitosti osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu da bi preinačio tužbeni zahtjev i zatražio sudski raskid ugovora o radu i isplatu naknade štete. Sud je naložio dostavu obračuna njegove plaće kako bi mogao postaviti tužbeni zahtjev. Radnik je godinu i pol prije dobivanja otkaza gotovo stalno bio na bolovanju, stoga se opravdano postavlja pitanje kako se određuje osnovica za obračun naknade štete - s obzirom na plaću koju je zaista primio (dakle, zadnja tri mjeseca koje je radnik u cijelosti odradio prije razdoblja bolovanja) ili s obzirom na plaću koju bi primio da je tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa radio (a koja se lako može izračunati putem isplaćenih plaća za radnike na istim poslovima).
Treba reći da se naknada štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu određuje s obzirom na plaću koju bi radnik primio da je tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa radio (izračunati putem plaća komparativnih radnika). U ovom slučaju se, naime, primjenjuje ista logika kao i za izračun drugih materijalnih prava radnika (npr. izračun otpremnine, naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i sl.).
Usput napomenimo da je novim Zakonom o radu, koji još nije objavljen u Narodnim novinama, ali je usvojen u Hrvatskom saboru 15. srpnja 2014., u odredbama o sudskom raskidu ugovora o radu učinjena izmjena na način će ubuduće radnik moći dobiti naknadu štete u visini najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika (članak 125. stavak 1. novog Zakona o radu). Dakle, smanjena je gornja granica iznosa naknade štete, a stipulacija „propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća“ razrješava dvojbu za buduće slučajeve određivanja osnovice za izračun naknade štete kod sudskog raskida ugovora o radu.