Iako su temeljne vrijednosti i načela koje Konvencija promiče univerzalna i opće prihvaćena, ipak postoje države koje još uvijek nisu ratificirale tu Konvenciju. Te države su Somalija, Južni Sudan i Sjedinjene Američke Države. Takav propust može se oprostiti Somaliji koja je uništena dugotrajnim građanskim ratom i u kojoj zapravo nije bilo mira već više od dvadeset godina pa čak i Južnom Sudanu koji kao država postoji tek tri godine, no ostaje nepoznato zašto SAD još uvijek nisu potpisale Konvenciju. Veliki javni otpor ratificiranju Konvencije, prije svega, dolazi iz konzervativnih političkih krugova koji kao razloge navode da će ratifikacija oslabiti tradicionalnu američku obitelj ili da će roditeljima biti oduzeta i umanjena prava na izbor odgoja vlastite djece.
Budući da stvari uglavnom nisu onakve kakvima se čine, treba naglasiti da glavni razlog nisu prestrašene američke obitelji jer, iako je njihov glas bitan, ipak nemaju dovoljno snage pa niti volje da se odupru pozitivnom političkom konsenzusu koji bi mogao dovesti do ratifikacije Konvencije. Stoga razloge za američku tvrdoglavost prije svega treba tražiti unutar njezinog pravosudnog sustava, ali i u radnom zakonodavstvu koje izravno ili prešutno dopušta dugotrajni rad maloljetnika na teškim poljoprivrednim poslovima.
Do 2005. godine i slučaja Roper v. Simmons bilo je ustavno osuditi na smrtnu kaznu maloljetnike i djecu ispod 18 godina, a nakon 2005. ostalo je ustavno osuditi djecu i maloljetnike na doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti pomilovanja. Konvencija o pravima djeteta u članku 37. izričito zabranjuje doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja za osobe ispod 18 godina.
Više od polovice američkih saveznih država dopušta da se djeci ispod 12 godina sudi kao odraslima. Dvadeset i dvije države dopuštaju da se sedmogodišnjacima (7) sudi kao odraslima i da im se nametnu drakonske kazne dugotrajnog zatvora u kaznionicama za odrasle. Trenutačno se u američkim zatvorima nalazi više od dvije tisuće ljudi koji izdržavaju kaznu doživotnog zatvora bez mogućnosti pomilovanja, a koji su u trenutku počinjenja djela bili mlađi od osamnaest godina.
Iako svjesni činjenice da maloljetnici i djeca mogu počiniti najgore zločine, treba naglasiti da je od ukupnog broja osuđenih maloljetnika na zatvor bez mogućnosti pomilovanja čak njih 59% osuđeno za svoj prvi zločin te da se svake godine više od osamdesetero djece ispod 13 godina premješta na sudove za odrasle.
Uz navedene podatke, a u svijetlu novijih događaja u američkim gradovima, potrebno je istaknuti i rasnu disproporciju u kažnjavanju maloljetnika – na deset tisuća afroameričkih maloljetnih počinitelja dolazi 6.6 njih koji su osuđeni na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja dok na deset tisuća maloljetnih bijelaca dolazi „samo“ 0.6 onih koji su osuđeni na istu kaznu.
Istu rasnu disproporciju nalazimo i na američkim poljima čiji su vlasnici u najvećoj mjeri velike američke korporacije i na kojima je trenutačno dopušten rad maloljetnika i djece na najtežim poslovima. Primjer za to je američka duhanska industrija koja zapošljava maloljetnike, u velikoj mjeri latinoamerikance, koji se bez zdravstvenog osiguranja izlažu agresivnim kemikalijama i teškim uvjetima rada na duhanskim poljima.
Bez obzira što su Sjedinjene Američke Države sudjelovale u izradi teksta, pa čak i 1995. godine potpisale Konvenciju, niti jedna administracija od tada nije ozbiljnije pristupila educiranju javnosti i lobiranju koje bi dovelo do njezine ratifikacije. Budući da su Somalija i Južni Sudan već započeli postupke ratifikacije, vrlo lako može se dogoditi da već sljedeće godine Sjedinjene Američke Države postanu jedina država koja nije ratificirala Konvenciju.
Neven Brkić, mag. iur.