U ustavnosudskom predmetu koji je vođen pod posl. br. U-III/405/2008. Ustavni sud morao je odlučiti o povredi prava na dom. U donošenju odluke Ustavni sud vodio se zaštitom prava na dom zajamčenim Ustavom RH i Europskom Konvencijom. Prilikom odlučivanja o povredi zaštićenog prava, Ustavni sud je kao odlučne činjenice odlučio utvrditi je li sporna nekretnina dom podnositeljice tužbe, je li došlo do miješanja nadležne vlasti u tužiteljičino pravo na dom i je li takvo miješanje bilo opravdano (vidi i predmet: Ljubica Galović protiv Hrvatske, Odluka od 5.3.2013., Zahtjev br. 54388/09).
Sukladno citiranoj odluci, dom je nekretnina koja služi za stanovanje. Pri tome Europski sud daje i šire tumačenje navodeći da je dom nekretnina koja služi za stanovanje ne samo podnositelju zaštite već i njegovoj obitelji. Pod pojmom miješanja nadležne vlasti na poštivanje doma svakako se podrazumijeva postojanje pravne osnove koja nalaže da se podnositelj zaštite iseli iz svoga doma. Opravdanost miješanja u zaštićeno pravo sadrži dva bitna osnova te je Ustavni sud zaključio da je na osnovi Ustava i Europske Konvencije dužan ispitati je li takvo miješanje bilo u skladu sa zakonom i je li se njime želio postići legitimni cilj odnosno je li ono bilo razmjerno i nužno u demokratskom društvu.
Zanimljivo je da Ustavni sud kao i Europski sud za ljudska prava prilikom ispitivanja postojanja citiranih okolnosti naglasak stavljaju na legitiman cilj, razmjernost i nužnost miješanja, a ne na formalističko tumačenje materijalnog prava koje je dovelo do miješanja u zaštićeno pravo. Važno je napomenuti da je pravo na dom pravo koje mogu uživati isključivo fizičke osobe. Stoga se legitimnost cilja može procjenjivati samo u odnosu kolizije dva prava – pri čemu oba prava imaju za cilj zaštitu prava na dom.
Iz presuda predmetnih sudova jasno proizlazi da zaštitu doma ne mogu uživati pravne osobe već samo i isključivo fizičke osobe. Iz toga nadalje proizlazi da je miješanje nužno samo ako ima za cilj i svrhu ostvarivanje prava druge fizičke osobe na dom uz poštovanje načela razmjernosti miješanja u tuđe pravo. Europski sud pod načelom razmjernosti podrazumijeva i brojnost obitelji ovrhovoditelja i ovršenika s jedne strane i postojanje druge ili drugih nekretnina u vlasništvu obitelji ovršenika i ovrhovoditelja (predmet: Ljubica Galović protiv Hrvatske), zatim nužnost da se postignutom cijenom prilikom civilne diobe nekretnine može kupiti adekvatna nekretnina koja će nadalje služiti za stanovanje odnosno ostvarivanje prava na dom (predmet: Zrilić protiv Hrvatske, Presuda od 3.10.2013, zahtjev br. 46726/11). Načelo razmjernosti kao vrlo važno načelo prilikom donošenja odluka o pravu na dom uvijek ima za posljedicu uravnoteženje suprotstavljenih interesa stranaka. Bitno je napomenuti da je ovršenik dužan i pred domaćim sudovima istaći povrede citirane Europske Konvencije do kojih dolazi u postupcima pred domaćim nadležnim tijelima.
U skladu s navedenim potrebno je osvrnuti se na odredbe Ovršnog zakona. Važno je istaći da Ovršni zakon u članku 75. stavak 5. navodi da se nekretnine za stanovanje ne smatraju stvarima koje su nužne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika. Dakle, Ovršni zakon negira pravo na dom čime se izričito krše odredbe Ustava Republike Hrvatske kao i odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U posljednjim izmjenama i dopunama u Ovršni zakon je dodan članak 84.a prema kojem se ovršeniku dopušta podnošenje prijedloga za odgodu ovrhe na nekretnini pod uvjetom da ovršenik namiri u cijelosti tražbinu ovrhovoditelja u roku od jedne godine. Nadalje isti zakon u članku 127. dopušta mogućnost da ovršenik nakon ovršne prodaje nekretnine ostane živjeti u toj nekretnini kao najmoprimac. Smatramo da te odredbe Ovršnog zakona ne poštuju prethodno iznijeta pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda te da su protivne smislu i pravnom dosegu Ustava RH i Konvencije.
Daniel Deković, mag. iur.