Izlučno pravo je pravo koje ovlašćuje svoga nositelja (izlučnog vjerovnika) da od stečajnog dužnika zahtijeva da se iz stečajne mase izdvoji ili da mu se preda određeni predmet ako on ne spada u stečajnu masu i ako dokaže da ima valjanu pravnu osnovu na kojoj temelji svoj zahtjev za njegovo izdvajanje (najčešće se radi o pravu vlasništva). Primjerice, ako je osoba posudila pokretnine pravnoj osobi koja je u stečaju, ona potražuje natrag te stvari na kojima ima pravo vlasništva kao izlučni vjerovnik. Prema članku 79. stavku 1. Stečajnog zakona, pravo na izdvajanje predmeta izlučnog prava utvrđuje se prema pravilima koja važe za ostvarivanje tih prava izvan stečajnog postupka. Stečajni postupak ne tiče se izlučnog vjerovnika; izlučni vjerovnik ostvaruje svoja prava kao da stečaj nije niti otvoren (Odluka Visokog trgovačkog suda, Pž 3366/08-3 od 27. svibnja 2008.). Izlučni vjerovnici su dužni, prema članku 173. stavku 4. Stečajnog zakona, obavijestiti stečajnog upravitelja o svom izlučnom pravu, pravnoj osnovi izlučnog prava i označiti predmet na koji se njihovo izlučno pravo odnosi, odnosno u obavijesti označiti pravo. Dakle, izlučni vjerovnik ne prijavljuje svoje tražbine stečajnom upravitelju kao što to rade stečajni vjerovnici, a ako stečajni upravitelj odbije takav zahtjev za izlučenje, izlučni vjerovnik ima pravo pokrenuti parnicu radi ostvarivanja svoga prava.
Ako je izlučno pravo te osobe upisano u zemljišnoj ili u kojoj drugoj javnoj knjizi, stečajni dužnik mora dokazati da predmet na koji se to pravo odnosi spada u stečajnu masu. Također, izlučni vjerovnici imaju prvenstveno pravo na povrat dane stvari ili prava. No, izlučni vjerovnik neće moći tražiti svoje pravo na izlučenje određenog predmeta iz stečajne mase ako se predmet više ne nalazi u stečajnoj masi. On tada ima pravo na naknadu za izlučna prava, prema članku 80. Stečajnog zakona.
Razlučno pravo ovlašćuje vjerovnika u stečajnom postupku na odvojeno i prioritetno namirenje njegove tražbine osigurane tim pravom. Primjerice, ako netko ima založno pravo na nekretnini koja se nalazi u stečajnoj masi dužnika, može se namiriti iz vrijednosti te stvari ili prava odvojeno i neovisno o namirenju vjerovnika čije tražbine nisu osigurane i u pravilu neovisno o tijeku stečajnoga postupka. Vjerovnici koji imaju založno pravo ili pravo na namirenje na kojoj stvari ili pravu koji su upisani u javnoj knjizi (zemljišnoj knjizi, upisniku brodova, zrakoplova, intelektualnog vlasništva i sl.), imaju pravo pokrenuti ovršni postupak radi prodaje stvari ili unovčenja prava prema odredbama članka 164.a Stečajnog zakona. Ako razlučni vjerovnik nije pokrenuo postupak ovrhe na nekretnini radi prisilnoga namirenja svoje tražbine, nekretnine na kojima postoji razlučno pravo stečajni sudac prodaje, na prijedlog stečajnoga upravitelja, uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi na nekretnini.
Razlučnim vjerovnicima smatraju se i vjerovnici koji na nekom predmetu iz stečajne mase imaju kakvo založno pravo koje nije upisano u javnu knjigu, a imaju pravo na odvojeno namirenje svoje tražbine, kamata i troškova iz vrijednosti založnoga predmeta; vjerovnici kojima je dužnik radi osiguranja njihove tražbine predao neku pokretnu stvar ili prenio neko pravo; vjerovnici koji imaju pravo zadržanja nekoga predmeta, jer su nešto upotrijebili u korist toga predmeta, u mjeri u kojoj njihova tražbina po toj osnovi ne prelazi još postojeću korist zatim vjerovnici koji pravo zadržanja imaju na temelju zakona te Republika Hrvatska, jedinice lokalne samouprave i uprave te druge javne pravne osobe, ako predmet za koji postoji obveza plaćanja carine ili poreza po zakonu služi osiguranju javnih davanja.
Razlučni vjerovnici isključuju do visine iznosa svojih tražbina stečajne vjerovnike od namirenja iz vrijednosti stvari ili prava na kojima je zasnovano razlučno pravo, odnosno namiruju se prije stečajnih vjerovnika. No, prema članku 84. Stečajnog zakona, razlučni vjerovnici se namiruju i kao stečajni vjerovnici ako im je stečajni dužnik i osobno odgovoran, pod uvjetom da su se odrekli odvojenog namirenja ili ako se ne uspiju u cijelosti odvojeno namiriti.
Prema članku 173. Stečajnog zakona, razlučni vjerovnici dužni su obavijestiti stečajnog upravitelja o svom razlučnom pravu, pravnoj osnovi razlučnog prava i dijelu imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihovo razlučno pravo. Ako razlučni vjerovnici prijavljuju i tražbinu kao stečajni vjerovnici, u prijavi su dužni označiti dio imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihovo razlučno pravo i iznos do kojeg njihova tražbina predvidivo neće biti pokrivena tim razlučnim pravom. No, ako razlučni vjerovnici nisu obavijestili stečajnoga upravitelja o razlučnom pravu, oni ne gube pravo odvojenog namirenja. Iznimno razlučni vjerovnici gube pravo na odvojeno namirenje i nemaju pravo tražiti naknadu štete ili bilo kakvu drugu naknadu od stečajnoga dužnika ili od vjerovnika, ako je predmet razlučnog prava mimo njih unovčen u stečajnom postupku, a razlučno pravo nije bilo upisano u javnoj knjizi ili za njega stečajni upravitelj nije znao niti morao znati.
Razlučna i izlučna prava nisu predmet ispitivanja na ispitnom ročištu (članak 175. stavak 4.) i ona se ne utvrđuju po pravilima koja vrijede za utvrđivanje tražbina stečajnih vjerovnika.
Lucija Mavar, mag. iur.