Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o sudskoj nadležnosti te priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim stvarima te Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o sudskoj nadležnosti te priznanju i ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim stvarima odnose se u osnovi samo na građanske i trgovačke predmete, a Europski sud je donio znatan broj odluka kojima je pružio smjernice za tumačenje tog koncepta. Neke od tih presuda donesene su i prije u vezi s Briselskom konvencijom iz 1968., no i nadalje služe kao smjernica za tumačenje tog koncepta.
Predmet C-29/76, LTU Lufttransportunternehmen GmbH v Eurocontrol
Pred sudom u Düsseldorfu vodio se postupak za naplatu tražbine Eurocontrola prema LTU, a za naplatu taksi vezanih uz sigurnost zračnog prometa. U prethodnom postupku, Europski sud je u odluci od 14. listopada 1976. istaknuo da je pojam građanske ili trgovačke stvari autonoman pojam koji ne ovisi o unutarnjem pravu države članice suda. Ističe se da neke situacije između osobe javnog prava (neovisno jesu li organizirane kao trgovačka društva) i osoba privatnog prava mogu potpasti pod primjenu Uredbi, no to nije slučaj kad osoba javnog prava djeluje izvršavajući svoje prisilne ovlasti. To je naročito u slučaju kad se predmet odnosi na naplatu korištenja javne usluge, odnosno korištenja opreme kad je takva usluga obavezna i isključiva, te kad je cijena za tu uslugu odnosno metoda izračuna te cijene jednostrano propisana u odnosu na korisnike. Dakle, presude u sudskim postupcima između osobe javnog prava i osobe privatnog prava u kojem je osoba javnog prava djelovala u izvršavanju svojih javnih ovlasti, ne smatraju se presudama u „građanskim i trgovačkim stvarima“ pa se niti ne primjenjuju pravila iz Uredbi koje se odnose na građanske i trgovačke stvari.
Predmet C-133/78, Henri Gourdain v Franz Nadler
Europski sud je u svojoj odluci od 22. veljače 1979. dao dodatna pojašnjenja vezana uz pravilo da se Uredba ne primjenjuje na stečaj, postupke koji se odnose na likvidaciju nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupke poravnanja i slične postupke. U ovom je postupku Europski sud odgovarao na upit njemačkog Bundesgerichtshofa u predmetu priznanja i izvršenja odluke Francuskog suda koja se temelji na čanku 99. Francuskog zakona br. 67-563 od 15. srpnja 1967. i u kojoj je naređeno de facto manageru pravne osobe da uplati određenu svotu novca u imovinu tvrtke da bi se namirili vjerovnici (taj postupak iz čl. 99. Francuskog zakona ne postoji u njemačkoj, a temelji se na presumiranoj odgovornosti upravitelja pravne osobe, koji u sudskom postupku mora dokazati da je vodio poslovanje pravne osobe s potrebnom pažnjom i da nije odgovoran za njezinu nelikvidnost. Ako to ne dokaže, nalaže mu se da uplati određenu svotu novca u imovinu društva iz koje će se namiriti vjerovnici). Nakon provedenog postupka zaključeno je da se odluke kao što je ona francuskog suda koja se temelji na članku 99. Francuskog zakona i u kojoj se nalaže de facto manageru pravne osobe da plati određeni iznos u imovinu društva moraju promatrati kao da su vezane uz stečaj, postupke koji se odnose na likvidaciju nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupke poravnanja i slične postupke.
U tom predmetu Europski sud je odgovarao na upit Hoge Raad (Vrhovnog suda u Nizozemskoj) u predmetu Nizozemska protiv Reingold Ruffer, a gdje se potraživala naknada za troškove uklanjanja riječnog broda nakon prometne nesreće. Naime, riječni brod Reingolda Ruffera potonuo je nakon nesreće te je u nizozemskoj izvađen od strane osobe koja je od države jedina ovlaštena za kontrolu plovnog puta i za vađenje potonulih brodova te je nakon toga prodan na javnoj dražbi čime je podmiren dio troškova vađenja i tegljenja broda, a za preostali dio je pokrenut sudski postupak. Nakon provedenog postupka, Europski sud je u svojoj odluci od 16. prosinca 1980. istaknuo da je i ovdje riječ o postupku između osobe javnog prava i privatne osobe u kojem osoba javnog prava djeluje na temelju svojih javnih ovlasti, neovisno o činjenici što se traži samo povrat troškova vađenja broda i tegljenja, stoga se takav postupak ne može smatrati „građanskom i trgovačkom stvari.“
Da bi se spor između osobe javnog prava i privatne osobe mogao smatrati „građanskom i trgovačkom stvari“, u postupku se mora osigurati, koliko je to moguće, da su prava i obveze koje proizlaze iz te situacije i za državu i za privatnu osobu jednaka i ujednačena.
Predmet C-172/91, Volker Sonntag v Hans Waidmann
U tom predmetu Europski sud je odgovarao na pitanja Bundesgerichtshofa (njemački Savezni sud pravde) vezana uz priznanje i izvršenje presude talijanskog kaznenog suda u kojoj je određena i naknada štete. Priznanje i izvršenje odluke tražili su roditelji i brat Tomasa Waidmanna, učenika državne škole koji je za vrijeme školskog izleta smrtno stradao. Kazneni postupak bio je vođen protiv učitelja Volker Sonntag i u tom postupku je proglašen krivim za prouzročenje smrti iz nehata te je određena naknada štete.
Europski sud je u svojoj odluci od 21. travnja 1993. istaknuo da je zahtjev za naknadu štete prije svega građanska stvar, neovisno o tome što je odluku donio sud u kaznenom postupku te da se učitelj u državnoj školi ne može smatrati osobom koja djeluje sa stajališta javnih ovlasti jer se njegove ovlasti ne razlikuju od učitelja u privatnim školama. Dakle, u ovom slučaju je riječ o predmetu na koji se primjenjuju pravila vezana uz „građanske stvari“.
U tom postupku je Europski sud dodatno pojasnio i zapreku za priznanje strane sudske odluke koja se odnosi na činjenicu da tuženiku nije bilo pravovremeno uručeno pismeno o pokretanju postupka na način koji bi mu omogućio da pripremi svoju obranu. Naime, u konkretnom slučaju, okrivljeni je obaviješten o tome da će biti podnesen zahtjev za naknadu štete, ali nije bio naveden iznos te naknade. Sud je istaknuo da se ova zapreka odnosi na slučajeve kad tuženik nije imao mogućnost iznijeti obranu, a u ovom slučaju optuženi je bio prisutan na suđenju te je bio je obaviješten o elementima odštetnog zahtjeva i imao je mogućnost da organizira svoju obranu.
Predmet C-271/00, Gemeente Steenbergen v. Luc Baten
Prethodno pitanje je postavio Hof van Beroep te Antwerpen (sud koji odlučuje o žalbi, Antwerp) u postupku gdje je nizozemska ovlaštena osoba – Gemeente Steenbergen tražila od Luc Batena (nastanjenog u Belgiji) povrat plaćenog iznosa na ime socijalne pomoći koju su pružili njegovoj bivšoj ženi i djetetu. Naime, Luc Baten se u Belgiji razveo od supruge te su se dogovorili da će plaćati mjesečnu alimentaciju za dijete. Nakon toga su se njegova bivša supruga i dijete nastanili u Nizozemskoj gdje su ostvarili pravo na socijalnu pomoć po nizozemskim pravilima, a ovlašteno tijelo koje je isplatilo socijalnu pomoć sada traži povrat tog iznosa od Luc Batena kao osobe koja je obvezna uzdržavati ih.
U odgovoru na postavljena pitanja Europski sud je 14. studenog 2002. istaknuo da se koncept „građanske stvari“ mora tumačiti na način da obuhvaća regresno pravo javnog tijela kad traži povrat iznosa koji je plaćen kao socijalna pomoć razvedenom supružniku i djetetu umjesto osobe privatnog prava, ali pod uvjetom da su pravna osnova i pravila za isplatu te socijalne pomoći jednaka onima koja se odnose na pravila za određivanje uzdržavanja. (U svojem mišljenju Glavni odvjetnik istaknuo je da je pravna situacija javnog tijela vis-à-vis odgovorne osobe za uzdržavanje usporediva s osobom koja je platila tuđi dug i sada traži povrat onoga što je platila od glavnog dužnika.). No, ako su pravila u pogledu regresa takva da je država na javno tijelo prenijela dio svojih ovlasti, onda se predmetna situacija ne može smatrati "građanskom stvari".
Dodatno tumačenje dano je i u pogledu pravila da se odredbe Uredbe Bruxelles ne primjenjuju u slučaju „socijalne sigurnosti“, ističući da ta iznimka od primjene ne obuhvaća radnje kojima nadležna javna tijela traže regres u skladu s općim pravilima od osoba privatnog prava koje su odgovorne za uzdržavanje zbog kojeg je javnopravno tijelo isplatilo određenu socijalnu naknadu razvedenom supružniku i djetetu te osobe.
Predmet C-266/01, Préservatrice Foncière Tiard SA v. Država Nizozemska
U tom predmetu je Europski sud odgovarao na upit Hoge Raad (Vrhovnog suda u Nizozemskoj) u predmetu Nizozemske Države i Préservatrice foncière TIARD SA ('PFA'), osiguravajućeg društva osnovanog po francuskom pravu, a koje je bilo vezano uz provođenje ugovora o garanciji (borgtochtovereenkomst) po kojem se PFA obvezala platiti carinske obveze Nizozemske udruge prijevoznika ovlaštene od Nizozemske države da izdaju TIR karnete. Naime, temeljem TIR konvencije je određeno da vozila sa TIR oznakama prevoze robu bez daljnjih carinskih obveza, no ako se kasnije utvrdi da su se trebale platiti carinske obveze onda je prijevoznik odgovoran državi, a ako ne plati prijevoznik, dužni iznos naplatit će se iz carinske garancije.
Odgovarajući na postavljena pitanja, Europski sud u svojoj odluci od 15. svibnja 2003. istaknuo je da pojam „građanska i trgovačka stvar“ obuhvaća zahtjev po kojem država traži isplatu od osobe privatnog prava, a temeljem garancije koja je ugovorena između garanta, osobe privatnog prava i države u slučajevima kad je potrebno dobiti garanciju koja se traži u određenoj državi, pod uvjetom da pravni odnosi između vjerovnika i jamca nisu pod utjecajem državne moći odnosno da se ne razlikuju od pravila koja se primjenjuju u odnosu između osoba privatnog prava.
Drugo pitanje odnosilo se na pravilo da se uredba ne primjenjuje na „carine stvari“. Europski sud istaknuo je da se taj izuzetak ne odnosi na zahtjeve kojim država ugovornica nastoji naplatiti dužan iznos temeljem ugovora o jamstvu, a kojim se jamči isplata carinskog duga, pod uvjetom da odnos države i jamca nije pod utjecajem državne moći odnosno da je njihov pravni odnos identičan odnosu jamstva između osoba privatnog prava, čak i ako jamac može u svojoj obrani od plaćanja isticati prigovore vezane uz postojanje i sadržaj carinskog duga.
Predmet C-292/05, Eirini Lechouritou i dr. v Dimosio tis Omospondiakis Dimokratias tis Germanias
U tom je predmetu Europski sud odgovarao na prethodno pitanje u postupku između tužitelja Eirini Lechouritou i drugih, svi grčki državljani nastanjeni u Grčkoj protiv Njemačke države, a vezano za zahtjev za naknadu štete koju su tužitelji pretrpjeli od njemačke vojske koja je okupirala Grčku za vrijeme drugog svjetskog rata, a kad su njihovi roditelji bili žrtve.
U svojoj odluci od 15. veljače 2007. Europski sud je istaknuo da se pod pojmom „građanske stvari“ ne mogu smatrati slučajevi u kojima fizička osoba u jednoj državi članici podnosi tužbe protiv druge države članice, a vezane za naknadu štete koju su pretrpjeli kao nasljednici žrtava za djela koja su počinjena od strane naoružanih sila u toku rata na području prve države.
Sud je još istaknuo i da je šteta nastala upravo u slučaju kad je država djelovala s aspekta moći, a ne kao osoba privatnog prava. Dodatno je istaknuto da se temeljem Uredbe (ez) br. 805/2004 europskog parlamenta i vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine izričito i ističe da se ova europska pravila ne primjenjuju i na odgovornost države za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti (acta iure imperii). (Ovo dodatno pojašnjenje kasnije je uvedeno i u Uredbu Bruxelles Ia i u Uredbu o europskom platnom nalogu).
Završne napomene
Pravila o europskim parničnim postupcima moraju se tumačiti sukladno njihovom tumačenju u drugim državama članicama, neovisno o definiciji pojedinih instituta u načinu primjene u državi članici čiji sud donosi odluku.
Stoga je tumačenje pojma „građanske i trgovačke stvari“ bitno kako bi se moglo utvrditi primjenjuju li se u konkretnom slučaju uopće pravila vezana uz europske parnične i ovršne postupke tj. mogu li se odluke naših sudova u određenim slučajevima uopće priznavati i izvršavati u drugim državama članicama.
Iz dosadašnje bogate prakse Europskog suda proizlazi da će se u svakom slučaju kad se kao jedna od stranaka pojavljuje osoba koja ima neke javne ovlasti (dakle to se ne odnosi samo na državu već i na jedinice lokalne uprave i samouprave, kao i na sve pravne osobe na koje su prenesene određene javne ovlasti) trebati odgovoriti nastupa li u tom sporu ta osoba javnog prava sa svojim javnim ovlastima ili je stvarno u potpunosti identična kao i svaka druga privatna osoba, te tek ako je odgovor na drugo pitanje pozitivan, može doći do primjene pravila o europskim parničnim i ovršnim postupcima.
Dr. sc. Jelena Čuveljak, sutkinja Trgovačkog suda u Zagrebu