Odlukom Ustavnog suda RH Broj: U-III-5614/2013 i U-III-5577/2013 od 22 siječnja 2015. usvojena je ustavna tužba i ukinute su presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-Us 114/12-7 od 10. srpnja 2013. i Županijskog suda u Zagrebu broj: K-Us-70/09 od 1. lipnja 2012. te je predmet u ukinutom dijelu vraćen Županijskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.
Podnositelj je podnio ustavnu tužbu smatrajući da su mu navedenom presudom Vrhovnog suda RH povrijeđena ustavna prava iz članaka 14. stavak 2., 29. stavak 2., 31. stavak 1. Ustava RH te članaka 115. stavka 3., 116. stavka 1. i 119. stavka 2. Ustava. Povrijeđenima smatra i članke 6. i 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te članak 2. Protokola br. 7 uz Konvenciju.
Osporenu presudu Vrhovni sud donio je odlučujući u drugostupanjskom postupku o žalbi podnositelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: K-Us-70/09 od 1. lipnja 2012. kojom je podnositelj proglašen krivim jer je kao službena osoba s ciljem da drugom pribavi znatnu imovinsku korist prekoračio granice svoje ovlasti, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist, čime je podnositelj počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti zlouporabom položaja i ovlasti opisano i kažnjivo po članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona iz 1997. godine, za što je osuđen na kaznu zatvora uz primjenu uvjetne osude.
Za konkretan slučaj mjerodavan je članak 291. (zlouporaba položaja i ovlasti) Kaznenog zakona (Narodne novine 125/2011, 144/2012). Ustavni sud je za ocjenu osnovanosti ustavne tužbe podnositelja utvrdio mjerodavnim članke 29. stavak 1. i 119. Ustava.
U ovom je ustavnosudskom postupku zadaća Ustavnog suda bila utvrditi može li se način na koji je Županijski sud u Zagrebu u prvostupanjskoj presudi objedinio rezultate provedenog postupka i u osuđujućem dijelu podnositelja proglasio odgovornim za počinjenje kaznenog djela protiv službene dužnosti zlouporabom položaja i ovlasti, te načinom na koji je obrazložio svoju odluku, a potom i razlozi kojima je tu odluku potvrdio Vrhovni sud u osporenoj presudi – smatrati arbitrarnim i je li takvim postupanjem podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
U postupku koji je prethodio ustavnosudskom, podnositelj je pravomoćno osuđen da je kao uredujući zemljišnoknjižni sudac, dakle, kao službena osoba zlouporabio svoj položaj te s ciljem da drugome pribavi znatnu imovinsku korist, prekoračio granice svoje ovlasti (članak 291. Kaznenog zakona) time što je svjesno postupio protivno članku 47. Zakona o privatizaciji i trgovačkom društvu D. p. d. d. omogućio uknjižbu prava vlasništva (i) na nekretninama koje nisu unesene u kapital tog trgovačkog društva u postupku pretvorbe.
Slijedom navedenog, konkretan ustavnosudski predmet odnosi se na utvrđenje dosega slobode sudačkog uvjerenja i mišljenja te njegove zaštite u okviru jamstva sadržanog u prvom dijelu stavka 2. članka 119. Ustava kojim je propisano da „suci ... koji sudjeluju u suđenju ne mogu biti pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke ...“ S obzirom na to ustavno jamstvo, svako odlučivanje o tome je li sudac počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, zahtijeva povećanu i pažljivu ocjenu sudova.
Polazeći od navedenog, Ustavni sud početno ističe da, načelno, svako (eventualno) pogrešno tumačenje i primjena određenog propisa kao mjerodavnog u pojedinom slučaju, sama po sebi nije i ne može značiti prekoračenje sudačke ovlasti i zlouporabu službenog položaja suca pa i kad se drugome prouzroči šteta ili pribavi imovinska korist.
Da bi se osnovano moglo zaključiti da je doista riječ o zlouporabi sudačke ovlasti, moraju egzistirati očigledni razlozi iz kojih bi bilo razvidno da je riječ o mišljenju suca koje izlazi izvan granica prihvatljivog, koje je samo po sebi apsurdno i koje očigledno pri tumačenju i primjeni nekog propisa favorizira rješenje određenog pravnog pitanja u korist ili na štetu nekog od sudionika u postupku.
Bitni razlikovni moment za osnovanost zaključka o eventualnoj „zlouporabi položaja suca“ utvrđenje je da se počinjenom materijalnopravnom ili postupovnopravnom povredom očito, primjerice utjecalo na pravni položaj jedne stranke u postupku, a zbog čega je druga stranka dovedena u diskriminatorni položaj (npr. dokazano svjesno/namjerno ponašanje suca protivno načelu jednakosti oružja stranaka).
Pri tome, za odgovornost suca zbog počinjene „zlouporabe položaja“ nije bitno da je njegovom radnjom (ili propuštanjem) ostvaren cilj koji se prekoračenjem službenih ovlasti (suca) želio postići, već je riječ o formalnom kaznenom djelu koje je dovršeno u trenutku počinjenja radnje. Nadalje, za kaznenu odgovornost suca traži se postojanje (nedvojbene) svijesti suca o dosegu koje njegovo izraženo pravno mišljenje u tumačenju i primjeni propisa znači za ishod postupka te svijest i namjera da se drugima pribavi imovinska korist odnosno da se drugima nanese šteta.
Stoga, puka protivnost mišljenja (izraženog stajališta) suca o primjeni nekog propisa koje je eventualno suprotno sudskoj praksi i u njoj etabliranim stajalištima, ne može sama po sebi nedvojbeno uputiti na „postojanje namjere suca“ usmjerene na zlouporabu njegovog službenog položaja.
Drugim riječima, „obična“ nepravilnost odluke suca, utvrđena na temelju pogrešnog mišljenja suca izraženog u vezi s primjenom nekog propisa kao mjerodavnog u pravnoj stvari o kojoj odlučuje, nije i ne može biti dostatna za konstataciju postojanja osnovane sumnje na zlouporabu položaja sudačke ovlasti i zlouporabu službenog položaja suca, te kazneni progon suca za učin kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. Kaznenog zakona.
Ustavni sud ponavlja da granicu, nakon koje se više ne bi moglo bez (eventualne) sumnje na „zlouporabu službenog položaja i ovlasti“ opravdati mišljenje suca izraženo u vezi s tumačenjem određenog propisa kao mjerodavnog za rješavanje nekog pravnog spora, nalazi u utvrđenju da je sudac postupao u potpunosti svjestan da primjena određenog propisa kao mjerodavnog u konkretnom predmetu dovodi do očite povrede načela vladavine prava, pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka i elementarnog narušavanja rada pravosuđa.
Primjenjujući navedena pravila na konkretan slučaj, Ustavni sud ponavlja da prvostupanjski sud, a što je potvrdio i drugostupanjski sud, odgovornost podnositelja, u bitnome zasniva na činjenici da je svjesno postupio protivno članku 47. Zakona o privatizaciji i u korist trgovačkog društva D. p. d. d. omogućivši uknjižbu prava vlasništva na nekretninama lokacije koje nisu iskazane kao procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala pravnog prednika tog društva tijekom pretvorbe pa stoga nisu mogle biti uknjižene kao vlasništvo tog trgovačkog društva. Pri tome svijest o protupravnosti njegovog postupanja predstavljaju „... upravo činjenice koje proizlaze iz drugih rješenja koje je ovaj okrivljenik donio prije ili nakon spornog rješenja .... U prilog tom zaključku suda potrebno je dovesti u svezu postupanje III okrivljenika I. B. (podnositelja) u predmetu koji se odnosi na istu nekretninu gotovo deset godina kasnije ...“ (vidi točku 8.1. obrazloženja odluke USRH).
Po ocjeni sudova ti dokazi dostatno govore o svijesti i htijenju na postupanje protivno članku 47. Zakona o privatizaciji što i čini bitno subjektivno obilježje kaznenog djela zlouporabe koja se, uz ranije opisana objektivna obilježja, pokazuju odlučnim za ocjenu o njegovoj krivnji.
Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda, osobito obrazloženja presude prvostupanjskog suda, proizlazi da se objektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe, prije svega, nalaze u činjenici da je podnositelj kao sudac Općinskog suda u D. prije, za vrijeme ili nakon inkriminiranog događaja postupao drukčije u sličnim ili istovrsnim predmetima, kao i da je bio dugogodišnji zemljišnoknjižni sudac koji je rješavao složene predmete. Stoga svijest o valjanom temelju za upis prava vlasništva predstavljaju upravo činjenice koje proizlaze iz drugih rješenja koja je podnositelj donio prije ili nakon spornog rješenja.
Ustavni sud ističe da nije na njemu upuštati se u ocjenu jesu li sudovi u konkretnom slučaju uopće napravili razliku između subjektivnih ili objektivnih obilježja bića kaznenog djela za koje je podnositelj osuđen, budući da je to u nadležnosti redovnih sudova. Međutim, ne može se ne primijetiti da su sudovi svakako bili dužni obrazložiti na koji način su došli do saznanja o postojanju objektivnih obilježja bića kaznenog djela. Sudovi, istina, utvrđuju da u prilog tome govori njegovo postupanje u istovrsnim predmetima prije, tijekom i nakon spornog upisa.
Naime, kako su to utvrdili, je li tome doista tako, iz obrazloženja odluka sudova se ne vidi. Paušalna ocjena o možebitnom drukčijem postupanju u istovrsnim predmetima, bez navođenja konkretnih predmeta i njihove analize, dakle, objektivnih pokazatelja nije prihvatljivo, a osobito u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, ako se ima na umu da se odlučuje o postupanju u okviru slobode sudačkog uvjerenja i prava na mišljenje te utvrđuje je li uredujući sudac prešao granicu između slobode sudačkog uvjerenja (mišljenja) i kažnjivog ponašanja odnosno o „postojanju namjere“ suca usmjerene na zlouporabu njegovog službenog položaja. Upitnim, stoga, ostaje kako se uopće može govoriti o namjeri ili svijesti suca za takvo postupanje bez prethodne temeljite analize njegovog postupanja u drugim istovrsnim predmetima. Dakle, bez detaljnog navođenja činjenica na temelju kojih se izvode zaključci o postojanju objektivnog obilježja djela. Takvo što u konkretnom slučaju potpuno je izostalo.
Pitanje pretvorbe i privatizacije, osobito primjene članka 47. Zakona o privatizaciji (stupio na snagu 1996. godine) koji se odnosi na postupanje s nekretninama koje nisu procijenjene u kapital pravnih osoba tijekom pretvorbe, a sukladno tome i pitanje upisa prava vlasništva stvari nastalih pretvorbom (pa i onih koje su procijenjene u društveni kapital pravnih osoba nastalih pretvorbom) izazvalo je niz prijepora, dvojbi i međusobno suprotstavljenih stajališta, kako u stručnoj literaturi, tako i u praksi (vidi točku 16.1. obrazloženja odluke USRH). Štoviše, zbog (dijametralno) suprotstavljenih stajališta u znanstvenoj i stručnoj javnosti, praksa nije mogla odgovore na svoja praktična pitanja i dvojbe pronaći u stručnoj literaturi, odnosno svaki sudac ili drugi pravni praktičar mogao je birati između one opcije za koju je po svojem stručnom znanju i uvjerenju smatrao da je pravilna.
Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju riječ o upisu koji je proveden 1998. godine, dakle „samo“ dvije godine nakon donošenja Zakona o privatizaciji, kad su navedene dvojbe u primjeni bile još izraženije, budući da u to vrijeme (odnosno dvije godine nakon njegovog stupanja na snagu kad je proveden sporni upis) nije bila razrađena, a osobito ne ustaljena praksa o upisu takvih nekretnina. Nadalje, nije logično ni pravno prihvatljivo da se podnositelju stavlja na teret njegovo postupanje, učinjeno deset godina nakon provedbe inkriminiranog upisa, kad se protekom relativno dugog vremenskog razdoblja praksa u međuvremenu ustalila.
Ustavni sud ističe da presude sudova ne bi smjele biti rezultat „zakašnjelog razvitka“ sudske prakse pri objektivnom određenju sadržaja, smisla i dosega mjerodavnih pravnih normi koje treba primijeniti u pojedinom slučaju. O toj pojavi Ustavni sud je izrazio pravno shvaćanje u predmetu broj: U-III-5807/2010 od 30. travnja 2013. koje je mutatis mutandis primjenjivo i na konkretan slučaj.
Bez takve razrade i analize podnositeljevog postupanja, ne može se sa sigurnošću tvrditi da je kod podnositelja postojala namjera za počinjenje kaznenog djela. Tim više što je protiv njegove odluke moguća žalba drugostupanjskom sudu koji je nadležan otkloniti eventualne propuste i pogreške nižih sudova u primjeni mjerodavnog materijalnog prava, što je u konkretnom slučaju i učinjeno.
Ustavni sud je utvrdio da u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, redovni sudovi nisu naveli relevantne, dostatne i ozbiljne razloge na temelju kojih su utvrdili da je podnositelj počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret – da je kao uredujući zemljišnoknjižni sudac namjerno dopustio protuzakonit upis, čime je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. Kaznenog zakona. U specifičnim okolnostima kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, sudovi su bili dužni navesti jasne i konkretne razloge na temelju kojih su utvrdili da je kod podnositelja postojala svijest i namjera za počinjenje kaznenog djela odnosno zbog čega smatraju da je u konkretnom slučaju svojim postupanjem podnositelj kao sudac prekoračio granice prava na svoje sudačko mišljenje i uvjerenje i ušao u kaznenu sferu. Drugim riječima, kako su utvrdili da je podnositelj doista postupao u potpunosti svjestan da primjena određenog propisa kao mjerodavnog u konkretnom predmetu dovodi do očite povrede načela vladavine prava i pravne sigurnosti, te drugima pribavlja koristi odnosno nanosi šteta.
Ustavni sud ističe da je za ocjenu suglasnosti s ustavnim zahtjevima, način na koji je proveden postupak vezan uz dokazivanje, uvijek relevantno obrazloženje sudova.
Ustavni sud u svojoj je praksi, usklađenoj s praksom Europskog suda za ljudska prava (u nastavku: ESLJP), utvrdio načela koja se moraju poštivati da bi se sudski postupak mogao ocijeniti pravičnim, osobito u dijelu u kojem je naglašeno da odluke sudova moraju sadržavati razloge na kojima se zasnivaju (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-2160/2011 od 9. svibnja 2013.).
ESLJP je u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske (presuda, 13. prosinca 2011., zahtjev br. 20883/09) naveo da prema uspostavljenoj sudskoj praksi Suda koja održava načelo povezano s pravilnim radom pravosuđa, presude sudova i sudišta trebaju na odgovarajući način sadržavati razloge na kojima se osnivaju. Mjera do koje se primjenjuje ova dužnost davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta.
Slijedom navedenog, Ustavni sud je ocijenio da su osporavane presude zbog nedostatnosti obrazloženja razloga na kojima se temelje arbitrarne, uslijed čega podnositelju nisu osigurani standardi pravičnog suđenja koje mu jamči članak 29. stavak 1. Ustava.