Iako austrijsko i njemačko pravo u jedinstvenom zakoniku reguliraju insolventnost pravnih i fizičkih osoba, Vlada uvodi institut stečaja fizičke osobe (potrošača) putem posebnog zakona. Potrošač je tako, prema članku 3. prijedloga Zakona o stečaju potrošača, svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Odredbe ovoga Zakona primjenjuju se i na fizičku osobu koja obavlja samostalnu djelatnost ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: nema više od 20 vjerovnika, obveze iz obavljanja samostalne djelatnosti ne prelaze iznos od 100.000,00 kn, nema obveza iz radnih odnosa koje proizlaze iz obavljanja samostalne djelatnosti i nije pokrenut predstečajni ili stečajni postupak. Navedeno rješenje slično je rješenjima iz Stečajnog zakona Savezne Republike Njemačke, a svrha i cilj ove odredbe jest izbjegavanje kolizije Zakona o stečaju potrošača sa Stečajnim zakonom.
Postupak stečaja, prema članku 4., može se otvoriti ako je potrošač insolventan, a smatrat će se da je ako najmanje 90 dana uzastopno ne može ispuniti jednu ili više dospjelih novčanih obveza u ukupnom iznosu većem od 30.000,00 kuna. Zakon predviđa i ustrojavanje Registra postupaka stečaja potrošača koji će sadržavati podatke o pokrenutim i dovršenim postupcima, kao i podatke o oslobođenju od preostalih obveza te se određuje da ministar nadležan za poslove pravosuđa sadržaj i način njegovog vođenja propiše pravilnikom.
Izvansudski postupak provodi se pred savjetovalištima (organizacijskim jedinicama FINA-e) kao jedna vrsta formularnog postupka kojem je svrha, osim svojevrsnog posredovanja među sudionicima postupka, prikupljanje svih relevantnih podataka o tražbinama vjerovnika i potrošačevoj imovini. Zbog uštede vremena i racionalizacije troškova, određeno je da potrošač navedene podatke predoči savjetovalištu, vjerovnicima, a naposljetku i samom sudu putem obrazaca koji će biti distribuirani za tu svrhu. Važno je istaknuti da izvansudski postupak traje 60 dana, koji se rok može produljiti za daljnjih 30 dana ako savjetovalište ili sudionici u postupku ocjene da postoji mogućnost sklapanja sporazuma. Izvansudski sporazum sklopljen između potrošača i njegovih vjerovnika ima učinak izvansudske nagodbe te predstavlja plan namirenja duga. Rok i način ispunjenja obveza bitni su sastojci plana, čime se nastoji izbjeći sklapanje sporazuma koji u stvarnosti ne bi bio provediv. Ako se potrošač u navedenoj fazi postupka ne uspije dogovoriti s vjerovnicima oko načina namirenja postojećih tražbina, postupak bi se nastavio pred nadležnim sudovima. Sam sudski postupak također ima elemente dobrovoljnosti te se potrošaču ponovno pruža prilika s vjerovnicima postići dogovor pred sudom u obliku sudske nagodbe.
Ako se nagodba ne sklopi, sud bi imenovao povjerenika koji u daljnjem tijeku postupka ima ključnu ulogu u razdiobi potrošačeve imovine te predstavlja svojevrstan most između suda, potrošača i vjerovnika. Povjerenika imenuje sud s liste stečajnih upravitelja uz odgovarajuću primjenu Stečajnog zakona.
S ciljem sprječavanja neželjenih posljedica za potrošača i društvo u cjelini, zakonodavac je omogućio potrošaču da umjesto prodaje nekretnine predloži neki drugi način namirenja uz uvjet da mu je nekretnina potrebna za stanovanje, da u vlasništvu nema drugu nekretninu i da na raspolaganju nema drugi smještaj niti ga je u mogućnosti osigurati, dok je sud dužan voditi računa o tome da nekretnina bude razmjerna osnovnim stambenim potrebama potrošača. Sud je dužan pozvati vjerovnike koji imaju razlučno pravo na nekretnini da se očituju o prijedlogu potrošača i da se izjasne daju li svoj pristanak, a ako su razlučni vjerovnici dali svoj pristanak, sud može odlučiti da se nekretnina ne prodaje do okončanja razdoblja provjere ponašanja nakon kojeg razdoblja će ocijeniti svrhovitost prodaje nekretnine vodeći računa o opsegu namirenja vjerovnika koji imaju razlučno pravo na nekretnini.
Predlagatelj je, uzimajući u obzir cilj samog zakona i osnovne postulate srodne europske normative, odredio razdoblje provjere ponašanja u odnosu na potrošača koji podnese prijedlog za oslobođenje od preostalih obveza. U razdoblju provjere ponašanja koje će sud odrediti, ovisno o imovini potrošača i njegovoj zaduženosti, potrošač bi bio dužan prijavljivati povjereniku sve promjene vezane za svoju imovinu, pokušati naći posao, ako ga nema, prihvatiti sezonske poslove ako je za njihovo obavljanje kvalificiran te prijaviti svako stjecanje koje ulazi u stečajnu masu. Potrošač ne smije zatajiti nijedan iznos niti imovinu te je dužan sudu i povjereniku, na njihovo traženje, davati sve obavijesti koje su od utjecaja na sam postupak kao i namirenje tražbina vjerovnika. Razdoblje provjere ponašanja ne može biti kraće od jedne godine ni duže od pet godina u čemu se zakonodavac priklonio rješenjima većine europskih država. Osnovna svrha navedenog instituta je osloboditi savjesnog dužnika od preostalih obveza te vjerovnike namiriti u najvećoj mogućoj mjeri. Ovisno o potrošačevom postupanju tijekom razdoblja provjere ponašanja, ovisit će odluka suda o oslobođenju od preostalih obveza.
Što se tiče nepoštenog potrošača, odnosno onog koji bi pokušao zlouporabiti institut oslobođenja od preostalih obveza te cjelokupni postupak, određena je uskrata od oslobođenja od preostalih obveza koja će nastupiti ako se potrošač ne bude pridržavao svojih obveza ili na drugi način pokuša izigrati vjerovnike. Nakon proteka razdoblja provjere ponašanja savjesni potrošač oslobodit će se obveza prema vjerovnicima. Međutim, sa svrhom zaštite javnog i jačeg interesa, zakon taksativno popisuje obveze za koje ne postoji mogućnost oslobođenja. Tako se institut oslobođenja ne može primijeniti na obveze koje se odnose na uzdržavanje djece, roditelja i drugih osoba koje je potrošač dužan uzdržavati, imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom ili prekršajem, naknadu štete nastalu kaznenim djelom ili prekršajem te porezne obveze.
Lucija Mavar, mag. iur.