Kada se danas govori o obiteljskopravnim stvarima, treba napomenuti da je Ustavni sud Republike Hrvatske 12. siječnja 2015. donio rješenje br. U-I-3101/2014 i dr. od 12. siječnja 2015. kojim je privremeno obustavio izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi Obiteljskog zakona iz 2014. (NN br. 75/14) i odlučio da se do donošenja konačne odluke primjenjuje Obiteljski zakon (NN br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13).
U primjeni Obiteljskog zakona (vječna) tema su imovinski odnosi bračnih drugova, odnosno pitanje što jest, a što nije bračna stečevina. Prema članku 248. Obiteljskog zakona iz 2003. bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine. Nadalje, prema članku 249. Obiteljskog zakona bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili.
Imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a tom imovinom smatra se i ona imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u članku 248. Obiteljskog zakona (dakle, nasljeđivanjem, darovanjem i sl.).
Treba istaknuti da su za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini mjerodavni propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja. To je važno zbog utvrđenja predstavlja li tako stečena bračna stečevina zajedničko vlasništvo ili suvlasništvo na jednake dijelove supružnika, a s obzirom na različiti režim uređivanja bračne stečevine prema propisima prije i nakon 1. siječnja 1999. (dakle, ovisi prosuđuje li se vlasničkopravni aspekt bračne stečevine prema Zakonu o braku i porodičnim odnosima ili prema Obiteljskom zakonu (NN br. 162/98), čije je uređenje u tom kontekstu naslijedio i važeći Obiteljski zakon (NN br. 116/03).
Vezano uz podjelu bračne stečevine postoji sudska odluka (Odluka Županijskog suda u Zagrebu, br. Gž-1191/12 od 4. travnja 2013.) u kojoj je razmatrano pitanje smatra li se bračnom stečevinom nekretnina na kojoj je jedan bračni drug samo fiktivno uknjižen. Sud je o tome zauzeo sljedeće stajalište:
„Bivša supruga tužila je svog bivšeg supruga radi naknade štete jer je prodao trećim osobama stan koji je u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao njegovo samovlasništvo, a ona tvrdi da je zapravo bračna stečevina njih dvoje na ravne dijelove pa zato traži isplatu polovine kupovnine za koju je stan prodan. Tuženik odgovara kako stan zapravo nije bio vlasništvo niti jednog od njih dvoje već ga je on fiktivno uknjižio na svoje ime na zamolbu svog ujaka, direktora i vlasnika trgovačkog društva koje se bavi građenjem i proizvodnjom stanova, da ne bi ovaj platio neka visoka fiskalna davanja u času prodaje stana trećim osobama. U prvostupanjskom postupku su izvedeni dokazi koji su potvrdili istinitost tuženikovih navoda pa je sud odbio tužbu s obrazloženjem da se ne radi o bračnoj stečevini… Na osnovi ovako provedenog dokaznog postupka pravilno je I-stupanjski sud zaključio da predmetni stan nije predstavljao imovinu tuženika, te samim time niti nije mogao predstavljati zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika tijekom trajanja braka. Tužiteljica osim navoda da je stan bio upisan u z.k. kao vlasništvo tuženika nije priložila nikakve druge dokaze kojima bi osporila navode tuženika da on u naravi nije bio vlasnik tog stana.“