Budući da je prema članku 30. Zakona o najmu stanova, danom stupanja na snagu toga Zakona (5.11.1996.) prestalo stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana njegovog stupanja na snagu, tim danom oni su stekli prava i obveze najmoprimca te su, prema članku 31. istog Zakona, vlasnik stana i osoba koja ispunjava uvjete najmoprimca mogli sklopiti ugovor o zaštićenom najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da za cijelo vrijeme najma najmoprimac plaća zaštićenu najamninu.
Zakon o najmu stanova naslijedio je Zakon o stambenim odnosima te je u prijelaznim odredbama trebalo riješiti i pitanje članova obiteljskog domaćinstva, kategoriju osoba koja je egzistirala u Zakonu o stambenim odnosima. Tako je člankom 37. Zakona o najmu stanova propisano da se osobe koje na dan stupanja na snagu toga Zakona (5.11.1996.) imaju pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva, stečenog prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, upisuju u ugovor o zaštićenom najmu stana.
Budući da je život nepredvidiv i često korak ispred pravnih propisa, i u odnosima između zaštićenog najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva pojavila su se neka pitanja na koja Zakon o najmu stanova (još uvijek) ne daje odgovor, ali kojima se bavila sudska praksa.
Naime, u jednom predmetu (Odluka Vrhovnog suda RH, Rev 1163/10-2 od 12. lipnja 2013.)pojavilo se kao ključno pitanje - je li najmoprimac sa zaštićenom najamninom ovlašten protiv članova obiteljskog domaćinstva, upisanima u ugovoru o najmu stana, ostvariti pravnu zaštitu njihovim iseljenjem, dakle, uskratiti im daljnje korištenje stana ako postoje opravdani razlozi u vidu teške poremećenosti međusobnih odnosa (prema daljnjim razlozima obrazloženja do razine nepodnošljivosti)?
U provedenom postupku utvrđeno je: - da je tužitelj kao najmoprimac s Gradom Rijekom, kao najmodavcem, sklopio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom 9. prosinca 1997., - da su u ugovor uvedeni tuženici i to kćerka, zet i unuka tužitelja pored kojih je u ugovor kao član obiteljskog domaćinstva unesena i supruga tužitelja, s time da je u članku 14. ugovoreno da u slučaju smrti najmoprimca njegova prava i dužnosti iz ugovora prelaze na suprugu, - da su odnosi najmoprimca i tuženika teško i trajno poremećeni do razine nepodnošljivosti.
Polazeći od iznesenih pravno relevantnih činjenica, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji ocijenili su zahtjev osnovanim i to u bitnome zbog toga jer je pravo najmoprimca kao ugovorne strane jače pravo u odnosu na pravo članova obiteljskog domaćinstva unesenih u ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom da koriste stan, a da osim toga u postupku nije utvrđeno da bi tužitelj to svoje pravo na bilo koji način zloupotrebljavao.
Takvo shvaćanje prihvatio je i revizijski sud. Naime, prema režimu bivšeg Zakona o stambenim odnosima (članak 68. stavak 2.), stanar je bio ovlašten svakom članu obiteljskog domaćinstva i onom koji više nije član tog domaćinstva, osim maloljetnim članovima ili članovima koje je dužan uzdržavati i bračnom drugu, uskratiti korištenje stana i tražiti iseljenje iz stana kada su se njihovi međusobni odnosi toliko poremetili da je zajednički život postao nesnošljiv.
Iako važeći Zakon o najmu stanova izrekom pobliže ne uređuje međusobne odnose i prava najmoprimca prema članovima obiteljskog domaćinstva, u slučaju teške poremećenosti odnosa, polazeći od prijašnjeg pravnog uređenja, (članak 68. Zakona o stambenim odnosima) zatim činjenice da tuženici kao članovi obiteljskog domaćinstva svoje pravo na sukorištenje stana zajedno s najmoprimcem izvode upravo iz prava najmoprimca kao prijašnjeg nositelja stanarskog prava i po ocjeni revizijskog suda najmoprimac zadržava pravo tim članovima domaćinstva uskratiti daljnje korištenje stana i tražiti njihovo iseljenje.
Prema shvaćanju revizijskog suda, ni po režimu Zakona o najmu stanova niti općim pravilima obveznog prava, najmoprimac nije dužan trpjeti ponašanja koja ga trajno uznemiravaju i dovode do nesnošljivosti zajedničkog života budući da se time više ne ostvaruje svrha ugovora o najmu koja se na strani najmoprimca prvenstveno ogleda u mirnom korištenju stana.
Zbog toga je u okviru ovlaštenja koja izviru iz njegovog subjektivnog prava kao ugovorne strane, najmoprimac ovlašten u slučaju teške poremećenosti međusobnih odnosa s pojedinim članovima obiteljskog domaćinstva poduzimati potrebne radnje uključujući i uskraćivanje daljnjeg sukorištenja stana i traženje iseljenja radi ostvarenja sadržaja i svrhe ugovora o najmu stana.