Razlog zbog kojeg bi stranke, prije svega trgovačka društva i pojedinci pristali na arbitražu, daju autori knjige Hrvatsko arbitražno pravo, Triva-Uzelac iz 2007. godine, u kojoj navode da se “suvremeno arbitražno pravo razvija kao odraz nezadovoljstva učmalim, sporim, skupim, krutim i nesigurnim, nedovoljno pouzdanim državnim sudovanjem”, no, potrebno je navesti da ni sama arbitraža nije imuna na te probleme, a težište je na dobrim odlikama arbitražne ustanove odnosno arbitražnog suda.
Dobro organizirani arbitražni sud doista može za stranke koje su ugovorile njegovu nadležnost osigurati sve one značajke koje se vežu uz arbitražno sudovanje, a to su: brže donošenje odluka, manji formalizam, osuvremenjivanje postupka sudovanja, predvidivost troškova i drugo.
Temelje arbitražnog postupka u RH utvrđuje Zakon o arbitraži (NN 88/01, dalje ZA) koji se od njegovog donošenja do danas nije mijenjao, i doista se može smatrati suvremenim aktom budući da je u vrijeme donošenja prihvatio zapadnoeuropske uzore i omogućio izrazito veliku slobodu u ugovaranju arbitraže za sve stranke.
Člankom 2. ZA definira se konačni pravorijek kao “odluka kojom je odlučeno o osnovi i visini pojedinog zahtjeva” i usporedivši ovu definiciju sa člankom 325. Zakona o parničnom postupku kojim se određuje da se “presudom odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja” zaključuje se da je konačni pravorijek donesen u arbitražnom postupku pandan presudi donesenoj u parničnom postupku pred državnim sudovima, s tim što je konačni pravorijek često ujedno i odluka protiv koje nema mjesta žalbi odnosno prizivu. Dakako, moguće je da i protiv konačnog pravorijeka bude dopušteno podnošenje priziva.
Dakle, kada arbitražni sud donese konačni pravorijek, te ako protiv njega nije dopušten priziv, tada taj konačni pravorijek ima snagu pravomoćne presude sukladno članku 31. ZA. No, potrebno je naglasiti da su državni sudovi ovlašteni kontrolirati rad arbitražnih sudova i to putem instrumenta tužbe za poništaj temeljem koje ipak državni sud izvršava samo kontrolu zakonitosti postupanja arbitražnog suda, ali ne i provjeru rada suda u pogledu valjanog utvrđenja činjenica ili primjene materijalnog prava, a sama tužba nije suspenzivnog karaktera.
Tipičan primjer navedenoga je presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-3021/08-4 od 17. listopada 2012. kojom se u izreci određuje da se odbija tužiteljeva žalba i potvrđuje prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev da se poništi arbitražni pravorijek. U obrazloženju je VTS RH utvrdio da arbitražni sud nije povrijedio procesna pravila, a zanimljivo je da je drugostupanjski sud nadalje zaključio da bi daljnje preispitivanje činjeničnih utvrđenja i ocjena arbitražnog suda za taj državni sud bila nedopuštena. Može se zaključiti da državni sudovi konačni pravorijek “provjeravaju” samo u pogledu eventualne povrede načela jednakosti stranaka ili teških povreda procesnih pravila, ali ne i u preostalom dijelu.
Ustavni sud je kroz praksu stvorio stajalište iz kojeg se može zaključiti da bi ustavna tužba protiv konačnog pravorijeka bila moguća, ali tek poslije neuspješnog eventualnog priziva i tužbe za poništaj.
Isto tako, kao što je moguće donošenje dopunske presude ili njezino ispravljanje, tako je sukladno članku 33. i 34. ZA moguća dopuna ili ispravljanje konačnog pravorijeka, a sličnost s presudom nastavlja se i u članku 35. ZA gdje se određuje da se konačnim pravorijekom odlučuje i o troškovima postupka.
Upravo je Zakon o arbitraži odredio minimum koji svaki arbitražni sud mora poštovati u svome postupanju u cilju ostvarenja ravnopravnosti stranaka pa su stranke slobodne odrediti da će se kao procesna pravila primjenjivati upravo pravila tog suda, ili mogu ugovoriti primjenu nekog procesnog zakona, a čak je moguće arbitražni sud ovlastiti da vodi postupak na način kako to najbolje zna, ali bez ugroze prisilnih propisa koji imaju za cilj zaštitu navedene ravnopravnosti stranaka.
Shodno navedenome, tijekom postupka arbitražni sud, ako što drugo nije ugovoreno, ovlašten je voditi postupak pisanim ili usmenim putem, isključenje javnosti je pravilo, svjedoci se mogu saslušati i pisanim putem i dr. Ako će arbitražni sud provoditi postupak u vijeću tada je svaka stranka ovlaštena imenovati barem po jednog člana vijeća, no, ne i davati mu instrukcije kako će suditi.
U pogledu mjerodavnog prava na temelju kojega će sud donijeti odluku, stranke mogu iznimno ugovoriti i time ovlastiti sud da se njegova odluka temelji na pravičnosti, no, ipak češće sud donosi odluku utemeljenu na materijalnom pravu na koje ga stranke suglasno upute.
Zaključak vezan uz arbitražu jest da je Zakon o arbitraži postavio određene zahtjeve koji se moraju ispoštovati, a preostalo je na strankama ili arbitražnom sudu da slobodno odrede procesna pravila, materijalno pravo, sastav suda, jezik na kojem će se postupak voditi i dr., što za posljedicu može imati stvaranje izrazito efikasnog sudišta.
Arbitraža se posebno brzo razvija u međunarodnim trgovačkim odnosima gdje učinkom globalne trgovine stranke izabiru velika i ugledna međunarodna trgovačka sudišta koja u pravilu postupak vode na engleskom ili nekom drugom svjetskom jeziku, premda često stranke nemaju sjedište u državi u kojoj se nalazi sudište te se time pored profesionalnosti ostvaruje i nepristranost koja bi bila dovedena u pitanje ako bi sudio bilo koji sud države u kojoj stranka ima sjedište.
U Hrvatskoj postoji etablirano arbitražno sudište i to je Stalno izbrano sudište HGK koje svoju nadležnost ostvaruje u trgovačkim sporovima te je sva dosadašnja nacionalna praksa vezana uz arbitražu stvorena povodom odluka nastalih pred tim sudištem. To sudište može se nazvati klasičnim arbitražnim sudom budući da protiv konačnih pravorijeka nisu dopušteni prizivi, sudi se i u vijeću na temelju vlastitih procesnih pravila.
Ove godine osnovan je u suradnji sa Švicarskom arbitražom iz Basela i Parnični arbitražni sud (PAS) koji još nije donosio odluke premda se njegove klauzule ugrađuju i za očekivati je i prve odluke.
PAS je ustrojen tako da s jedne strane u potpunosti oponaša državne općinske i trgovačke sudove i primjenjuje njihovu stečevinu u sudskoj praksi, dok se s druge strane koristi blagodatima arbitraže kako bi uklonio upravo ono što je kod državnih sudova neefikasno – pa se stoga dostava izvršava putem e-maila, ročišta se održavaju u sustavu no paper sessions (tonsko snimanje ročišta i sva pismena prikazuju se putem ekrana), skraćeni su rokovi za donošenje meritornih odluka (koje su ovršne isprave) na 90-120 dana, miruju svi procesni rokovi tijekom godišnjih odmora, procesnim pravilima PAS-a određuje se supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku kao procesnog prava uz određene iznimke itd ...
Stranke mogu osigurati nadležnost bilo kojeg arbitražnog suda ugovaranjem njegove arbitražne klauzule i to na način da se već u ugovorima predvidi nadležnost suda u slučaju kakvog spora iz ugovora ili se jedna strana pozove na vlastite uvjete poslovanja u kojima je predviđena ta klauzula, a druga strana pristane. Pored toga, moguće je ugovaranje arbitraže i kada ona nije prvotno predviđena nego se u trenutku nastanka spora strane usuglase da će rješavanje tog spora prepustiti kakvom arbitražnom sudu. Jedini izuzetak jest odnos trgovca (pravne ili fizičke osobe) kada sklapa ugovor s fizičkom osobom - u tom slučaju ako se želi ugovoriti arbitraža nužno je da se o tome sklopi poseban ugovor.
Ivica Franjić, prvi arbitar PAS-a