U radu smo, usporedbom s mišljenjem Europske središnje banke u svezi mađarskog i poljskog modela konverzije, pokušali odgovoriti na pitanje je li hrvatski model konverzije kredita vezanih uz švicarski franak, uobličen u Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (koje je Hrvatski sabor donio jednoglasno na sjednici 18. rujna 2015.), u suprotnosti s pravom Europske unije te na pitanje može li se pred Sudom Europske unije ishoditi pravorijek koji bi imao učinak na domaći propis kojim bi se uredila konverzija i tko bi pred Sudom Europske unije bio ovlašten pokrenuti takav postupak.
Izvori prava Europske unije
Pri ispitivanju jesu li odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u suprotnosti s pravom Europske unije najprije valja ponoviti koji su izvori prava Europske unije. Izvori prava Europske unije jesu: 1. Osnivački ugovori kao primarni izvor prava koje čine Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o funkcioniranju Europske unije (koji se zajednički nazivaju i Lisabonskim ugovorom) te Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju; 2. Međunarodni ugovori koje je sklopila Europska unija; 3. sekundarno zakonodavstvo što podrazumijeva razne općenormativne akte koje donose institucije Europske unije (uredbe, direktive, odluke, preporuke, mišljenja i dr.); 4. sporazumi između država članica Europske unije; te 5. opća načela prava i pravni običaji (oba u ograničenom dosegu).
S obzirom na sadržaj odnosa koje normiraju, najznačajniji su izvori prava Europske unije osnivački ugovori i sekundarno zakonodavstvo. Od sekundarnog zakonodavstva najznačajnije su: 1. uredbe kao „zakoni“ Unije koje su izravno obvezujuće za sve države članice, fizičke i pravne osobe; 2. direktive koje su obvezujuće (s obzirom na željeni rezultat) za sve ili pojedine države članice; 3. odluke koje su izravno obvezujuće za sve ili određene države članice, fizičke ili pravne osobe, te 4. preporuke i mišljenja koja nisu obvezujuća.
Usklađenost s pravom Europske unije
Iz redova onih koji smatraju da je rješenje problema kredita vezanih uz švicarski franak koje je predložila Vlada Republike Hrvatske u suprotnosti s pravom Europske unije, najčešće se čuje da je ono u suprotnosti s Ugovorom o funkcioniranju Europske unije, a pronašli smo da se samo u dopisu Hrvatske narodne banke Vladi od 7. rujna 2015. navodi s kojim je to konkretno normama prava Europske unije takvo rješenje u suprotnosti, a to su prema mišljenju Hrvatske narodne banke odredbe članka 127. stavka 4. i članka 282. stavka 5. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.
Prema članku 127. stavku 4. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, savjetovanje s Europskom središnjom bankom potrebno je od strane nacionalnih tijela, u vezi sa svakim prijedlogom propisa iz područja nadležnosti Europske središnje banke u granicama i pod uvjetima koje odredi Vijeće.
Nadalje, prema članku 282. stavku 5. Ugovora o funkcioniranju Europske unije s Europskom središnjom bankom mora se u područjima njezine nadležnosti savjetovati o svim predloženim aktima Unije i o svim prijedlozima propisa na nacionalnoj razini te o njima Europska središnja banka može dati mišljenje.
Europska središnja banka je u mišljenjima CON/2014/59, CON/2014/85, CON/2014/87 i CON/2015/26, koje je na traženje Mađarske i Poljske dala u svezi prijedloga zakona kojima te zemlje žele riješiti problem kredita vezanih uz švicarski franak na sličan način kao i Hrvatska, naglasila da su države članice Europske unije temeljem odredbi članka 127. stavka 4. i članka 282. stavka 5. Ugovora o funkcioniranju Europske unije u postupku donošenja ovakvih zakona dužne savjetovati se s Europskom središnjom bankom. Međutim, Europska središnja banka nije našla da bi predložena rješenja sadržajno bila u suprotnosti s pravom Europske unije. Naime, Europska središnja banka navodi kako se čini da je retroaktivni učinak predloženih mjera u suprotnosti s općom ciljem i načelima Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i vijeća o stambenim potrošačkim kreditima, ali naglašava da se ta Direktiva ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije 21. ožujka 2016. Iz toga se nedvojbeno zaključuje da Europska središnja banka nije našla da bi mađarska i poljska zakonodavna rješenja kojima se uređuje konverzija ranije sklopljenih ugovora bila u suprotnosti s pravom Europske unije.
Postupak pred sudom Europske unije
Pravosudnu zadaću u Europskoj uniji obavlja Sud Europske unije koji se sastoji od Suda, Općeg suda i specijaliziranih sudova (od kojih je za sada oformljen samo Službenički sud Europske unije). Sud Europske unije nadležan je isključivo za postupke o povredi prava Europske unije i pred njim se ne mogu voditi sporovi o povredama domaćeg prava zemlje članice. Isto tako, stranke nezadovoljne ishodom postupaka pred nacionalnim sudovima, pred Sudom Europske unije ne mogu osporavati odluke nacionalnih sudova, kao što je to slučaj s Europskim sudom za ljudska prava.
Sud (kao tijelo Suda Europske unije) nadležan je za: 1. postupke protiv države članice zbog povrede prava Europske unije koji se pokreću tužbom Europske komisije ili druge države članice; 2. odlučivanja o prethodnim pitanjima u postupcima u kojima povodom upita nacionalnog suda (u svezi konkretnog postupka koji se vodi pred nacionalnim sudom) Sud donosi obvezujuće odluke o tumačenju ili valjanosti prava Europske unije; 3. postupke povodom tužbi radi poništenja akata tijela Europske unije ili tužbi zbog propusta djelovanja tijela Europske unije koje podnose države članice; te 4. odlučivanje o žalbama protiv odluka Općeg suda. Opći sud nadležan je za: 1. postupke povodom tužbi radi poništenja akata tijela Europske unije ili tužbi zbog propusta djelovanja tijela Europske unije koje podnose fizičke ili pravne osobe; 2. postupke radi naknade štete koju su počinila tijela Europske unije; te 3. sporove iz područja državnih potpora i mjera trgovinske zaštite („damping“), žigova, druge sporove koji su izrijekom stavljeni u nadležnost Općeg suda i žalbene postupke protiv odluka Službeničkog suda. Službenički sud nadležan je za službeničke sporove između tijela Europske unije i njihovih djelatnika.
Od navedenih postupaka, pitanje jesu li Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u skladu s pravom Europske unije moglo bi se pojaviti samo u postupku tužbe Europske komisije ili druge države članice zbog povrede prava Unije. Prije podnošenje tužbe Sudu, državi se najprije mora omogućiti da se očituje o navodnim povredama prava Unije i da povrede sama otkloni. Ako se spor ne riješi na toj razini, podnosi se tužba Sudu, a ako nakon provedenog postupka Sud utvrdi povredu obveze države članice, ta ju je država dužna otkloniti bez odgode. Sud nije ovlašten nacionalni propis staviti van snage, ali ako se Komisija ponovno obrati Sudu u istom predmetu, a Sud utvrdi da predmetna država članica nije postupila u skladu s presudom, on ima pravo naložiti plaćanje paušalnog iznosa i novčane kazne. U praksi, tužbe iz ove vrste postupka najčešće podnosi Europska komisija, a ostale države članice rijetko.
U postupku odlučivanja o prethodnom pitanju u svezi tumačenja ili valjanosti prava Europske unije, to bi se pitanje moglo pojaviti samo ako bi se prije toga pred domaćim sudom pokrenuo spor u svezi nekog prava iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama.
Zaključno, prema mišljenju Europske središnje banke mađarski i poljski model, koji se u suštini ne razlikuju od modela kojim se u Hrvatskoj namjerava riješiti problem dužnika stambenih kredita vezanih uz švicarski franak, nije u suprotnosti s pravom Europske unije, a pred Sudom Europske unije o tom bi se pitanju moglo raspravljati samo u postupku zbog povrede prava Unije kojega mogu pokrenuti samo Europska komisija ili druga država članica.
Antun Žagar, sudac Upravnog suda u Rijeci