Člankom 159. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u nastavku: ZV) propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Nadalje, samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. članka 159. (odnosno, šest godina za pokretnine i 20 godina za nekretnine u slučaju zakonitog, istinitog i poštenog posjeda, a 20 godina za pokretnine i 40 godina za nekretnine, u slučaju samo poštenog posjeda).
Što se vremena potrebnog za dosjelost tiče, člankom 160. ZV-a propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost. U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati. Nadalje, kad se poštenom posjedniku čiji posjed nije zakonit i istinit uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao zakonito, pošteno i istinito, pravo vlasništva steći će istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću. Kad se zakonitom, poštenom i istinitom posjedniku uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao pošteno, ali ne zakonito ili istinito, vlasništvo će steći dosjelošću istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću, osim ako stvar već nije stekao time što je njegov zakoniti, pošteni i istiniti posjed trajao onoliko vremena koliko je potrebno da je zakoniti, pošteni i istiniti posjednik stekne dosjelošću.
Kakav utjecaj na ispunjenje uvjeta za stjecanje prava vlasništva na nekretnini dosjelošću ima činjenica da je ugovor kao temelj posjedovanja nekretnine ništav, u nastavku članka prikazuje Odluka Županijskog suda u Zagrebu, Gž-7770/2011 od 5. veljače 2013.
U konkretnom slučaju tuženici-protutužitelji su istaknuli da kuću ne posjeduju bez pravne osnove, već da su na njoj stekli pravo vlasništva dosjelošću, u smislu članka 159. ZV-a, budući da ih je u posjed uvela pok. L. B. još 2000. godine kada su s njom sklopili ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a nakon njezine smrti postali su i neposredni posjednici. Navedeni prigovor, a u povodu protutužbe tuženika-protutužitelja, sud je valjano raspravio, te pravilnom primjenom članka 159. u vezi sa člankom 18. ZV-a zaključio da tuženici nisu stekli vlasništvo sporne nekretnine dosjelošću.
Naime, odredbom članka 159. stavak 1. ZV-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje zakonom određeno vrijeme, koje, prema stavku 2. istog članka, za samostalnog posjednika nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten iznosi deset godina, a za samostalnog posjednika nekretnine čiji je posjed barem pošten iznosi dvadeset godina.
Tuženici-protutužitelji svoj zahtjev temelje na tvrdnji da su kvalificirani posjednici sporne kuće tijekom deset godina, od 2000. godine.
Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da s obzirom na činjenicu da je pravni temelj posjeda tuženika, tj. ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 14. lipnja 2000. utvrđen ništavim, a što djeluje ex tunc, dakle od njegovog sklapanja (radi čega je pravomoćnom odlukom suda i određeno, uz utvrđenje ništavosti, i brisanje prava vlasništva tuženika stečenog tim ugovorom), tuženici nemaju zakonit posjed nekretnine. Pogrešno tuženici u žalbi navode da bi na taj način bila pogrešno primijenjena odredba članka 18. ZV-a, kojom je propisana kakvoća posjeda, odnosno dane su definicije zakonitosti, istinitosti i poštenja posjeda.
Naime, volja i dopuštenje sada pok. L. B. da tuženici-protutužitelji posjeduju njezine nekretnine, koje su predmet ove parnice, radi čega ih je uvela u njihov posjed, temelj je istinitosti njihovog posjeda, ali ne i njegove zakonitosti, kako to pogrešno smatraju tuženici. Isto je pravilno ocijenio prvostupanjski sud, koji u obrazloženju odluke navodi da je posjed tuženika istinit jer nije pribavljen niti silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja već voljom bivše vlasnice.
S obzirom na to, da posjedu tuženika nedostaje valjani pravni temelj, jer je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju na kojem se temeljio utvrđen ništavim, a da on nije trajao dvadeset godina koliko je rok za izvanrednu dosjelost (niti to tuženici tvrde), pravilno je primijenjeno materijalno pravo, kad je protutužbeni zahtjev za utvrđenje da su tuženici stekli na spornoj kući pravo vlasništva dosjelošću, odbijen.