Za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, a tako propisuje i članak 94. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14).
Prethodno navedena obveza posebice postoji u slučaju smjenskog rada u tvrtkama u kojima zbog njihove redovne djelatnosti proizlazi da samo dio radnika podliježe smjenskom radu, te taj dio radnika, u korelaciji s ostalim radnicima poslodavca, ima i stvarno teže uvjete rada, pa je povećana plaća za taj dio radnika i stvarno, a ne samo zakonski opravdana u odnosu na ostale radnike koji kod poslodavca ne rade u smjenskom radu.
Radom u smjenama (smjenskim radom) smatra se svakodnevni redovni rad radnika prema utvrđenom radnom vremenu poslodavca koji radnik obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca u prijepodnevnom (I. smjena), poslijepodnevnom (II. smjena) ili čak noćnom (III. smjena) dijelu dana. Pri tome, radom u I. smjeni najčešće se smatra rad od 6-7 do 14-15 sati, u II. smjeni od 14-15 do 22-23 sata i u III. smjeni od 22-23 do 6-7 sati.
Treba reći da iz prethodno navedenog članka 94. Zakona o radu proizlazi kako radnik već po samoj zakonskoj odredbi ima pravo na povećanu plaću bez obzira je li to pravo propisano kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu odnosno bez obzira što takvu odredbu ne sadržava ugovor o radu. Međutim, s obzirom da Zakon o radu ne propisuje koliko takvo povećanje plaće iznosi, to je svakako potrebno detaljno urediti najčešće kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, a može i izrijekom biti navedeno u ugovoru o radu. Ako osnove i mjerila za isplatu plaće nisu uređeni kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan ih je utvrditi pravilnikom o radu.
Inače, povećanje plaće za smjenski rad u praksi iznosi 10% na osnovnu plaću u većini pravilnika o radu i kolektivnih ugovora koji reguliraju tu materiju, pa stoga niti ne predstavlja (pre)veliki izdatak za poslodavca, a dodatno ipak u određenoj mjeri motivira radnike da žele ostati raditi u smjenskom načinu rada iako su u nepogodnijem položaju u odnosu na radnike koji ne rade u smjenskom radu.
Iz konkretnog slučaja proizlazila bi moguća dvojbena situacija, primjerice ako je prema pravilniku o radu određeno da radnik ima pravo na 35% uvećanu naknadu za rad nedjeljom i 10% za smjenski rad. Budući da je radnik odradio smjenski rad nedjeljom, postavlja se pitanje isplaćuje li se radniku povećanje koje je povoljnije za radnika ili se ta povećanja međusobno zbrajaju (kumuliraju).
Smatra se da se zbog pravne prirode instituta povećanja plaće zbog posebnih okolnosti i otežanih uvjeta rada, takva dva povećanja uvijek moraju zbrajati kod vrednovanja radnih sati s uvećanom naknadom, pa i zbog toga jer radnik ima pravo na povećanu plaću sukladno članku 94. Zakona o radu za otežane uvjete rada, a koji u konkretnom slučaju stvarno jedan drugog ne isključuju.
Eventualno bi se možda moglo odredbom pravilnika o radu posebno isključiti zbrajanje nekih drugih povećanja i određivanje povećanja povoljnijeg za radnika, odnosno u slučaju, primjerice, zbrajanja povećanja zbog smjenskog rada i dvokratnog rada. No, u slučaju povećanja plaće za rad nedjeljom i povećanja za smjenski rad, prevladavajuće je pravno stajalište da se navedena povećanja kumuliraju, posebice ako izrijekom drugačije ne propisuje niti konkretni pravilnik o radu poslodavca kod kojeg bi se takvo pitanje pojavilo.
Daniel Sever, mag. iur.