Zakonom je normirano da je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu. Divljač uglavnom obitava u lovištima koja mogu biti ustanovljena kao otvorena lovišta, ograđena lovišta i uzgajališta divljači, a po vrstama se dijele na vlastita lovišta, koja mogu biti privatna ili državna, i zajednička lovišta. Lovištem upravlja lovoovlaštenik ili ovlaštenik prava lova kojeg Zakon o lovstvu definira kao pravnu ili fizičku osobu (obrtnika) koja je stekla pravo lova na temelju Zakona o lovstvu. U sadržaj stečenog prava lova ulazi ovlast da se na određenoj površini zemljišta i voda provode radnje uzgoja, zaštite, lova i korištenja divljači, te njezinih dijelova. Ako, pak, divljač obitava na površinama zemljišta na kojima se ne ustanovljavaju lovišta, divljač je dužan štititi vlasnik zemljišta odnosno pravna ili fizička osoba koja koristi to zemljište.
Jedno od pitanja koje je se tiče divljači, a uvijek je važno u praksi, je pitanje odgovornosti za štetu koju na vozilu prouzroči divljač.
Treba reći da odredbe o odgovornosti za takvu štetu više nisu (od kraja 2009. godine) sadržane u Zakonu o lovstvu. Danas Zakona o cestama (NN br. 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14) sadrži odredbe o toj odgovornosti za štetu te je njegovim člankom 50. propisano da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, te da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za navedenu štetu nastalu na javnoj cesti ako javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.
Vezano za odgovornost za štetu koja je nastala naletom vozila na divljač, prikazujemo jednu nedavnu sudsku odluku (Županijski sud u Varaždinu, Gž-2603/14, od 21. travnja 2015.).Iako se Odluka odnosi na razdoblje kada je važila odredba članka 86. stavak 3. Zakona o lovstvu (NN br. 140/05, 75/09), koja je glasila: „(3) Odgovornost za nastalu štetu na vozilu snosi vozač ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe štetu snosi ovlaštenik prava lova, ako je šteta uvjetovana vršenjem skupnog lova.“, ona može biti zanimljiva svima koji vode postupke za naknadu štete koji se odnose na štetne događaje iz 2009. godine.
Dakle, predmet spora bio je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja mu je nastala 30. listopada 2009. prilikom vožnje državnom cestom i naletom na divljač - divlje svinje. Na temelju provedenog prometnog vještačenja kojeg je u cijelosti prihvatio, a kojem niti stranke nisu prigovarale, prvostupanjski sud je utvrdio da oštećenja i tragovi na prednjem dijelu vozila tužitelja ukazuju da se radilo o naletu na najmanje dvije životinje, da je do naleta došlo pred ulazom u naselje G. V., da na tom dijelu ceste vrijedi opće ograničenje brzine od 90 km/h, da prometni znak "divljač na cesti" s obzirom na udaljenost od mjesta nezgode (više od 259 m) nije imao svoje značenje na mjestu nezgode, da točnu brzinu kretanja vozila tužitelja prije i u trenutku naleta zbog izostanka materijalnih tragova na kolniku vještak nije mogao utvrditi, a da relativno mala oštećenja na vozilu pokazuju da niti brzina naleta na životinje nije bila velika, pri čemu je vještak uzeo u obzir iskaz tužitelja da se kretao brzinom od 50 km/h, utvrdivši da pri upaljenim kratkim svjetlima tužitelj nije mogao vidjeti prepreke i izbjeći nalet kočenjem kojim bi u zavoju zadržao kontrolu nad vozilom.
S obzirom na iskaze tužitelja i svjedokinje iz kojih proizlazi da su divlje svinje ulazile na kolnik s boka, prema mišljenju prvostupanjskog suda otpada mogućnost da ih je tužitelj mogao uočiti i pravovremenom reakcijom izbjeći nalet čak i u slučaju da je imao upaljena duga svjetla, zaključujući da je tužitelj u konkretnom slučaju prilagodio brzinu i način kretanja uvjetima na cesti krećući se izvan naseljenog mjesta dopuštenom brzinom, da je odmah po uočavanju prepreke poduzeo radnju kočenja i skretanja u lijevo radi pokušaja izbjegavanja naleta na krdo divljih svinja, koji nalet je bio neizbježan, postupajući na način kako bi postupio svaki prosječni vozač, zbog čega drži da tužitelj nije skrivio predmetnu nezgodu.
Odgovornost drugotuženika za štetu prvostupanjski sud temelji na odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima u vezi sa člankom 7. Zakona o javnim cestama (NN. 180/04, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09 i 153/09) kojim je propisano da javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane na način da ih na siguran način mogu koristiti svi korisnici cesta kojima su namijenjene, a održavanje uključuje i postavljanje kako okomite signalizacije, tako i zapreka radi onemogućavanja pristupa divljači na javnu cestu, pa imajući u vidu da iz nalaza prometnog vještaka proizlazi da na mjestu naleta na divlje svinje drugotuženik nije postavio znak "divljač na cesti", dok iz iskaza svjedokinje i tužitelja proizlazi da na tom dijelu ceste nije postavljena zaštitna ograda koja bi sprječavala životinjama pristup državnoj cesti, prvostupanjski sud utvrđuje odgovornost drugotuženika za nastalu štetu tužitelju, pa je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja obvezujući drugotuženika (solidarno s prvotuženikom) na naknadu štete u visini utvrđenoj provedenim vještačenjem.
Pobijajući prvostupanjsku presudu isključivo iz žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava drugotuženik u žalbi ističe, analizirajući sadržaj vještačkog nalaza i mišljenja i pozivajući se na Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama (NN. 33/05, 64/05 i 155/05), da nepostojanje prometnog znaka "divljač na cesti" na mjestu nezgode ne predstavlja njegov propust, ukazujući ujedno na razloge zbog kojih se zaštitna ograda ne može postaviti na cesti na kojoj je došlo do štetnog događaja, koji se sastoje u tome da ograđena cesta mora biti zatvoreni sustav s kontroliranim ulascima i izlascima (kao na autocestama i brzim cestama na kojima se u smislu odredbe članka 94. Pravilnika prvenstveno postavljaju zaštitne žičane ograde, a na ostalim cestama prema potrebi), a cesta na kojoj se dogodila nezgoda prolazi kroz naseljena mjesta i ima veliki broj prilaza do kuća i obradivih polja.
Stajalište prvostupanjskog suda o odgovornosti drugotuženika za naknadu štete i ovaj sud nalazi pogrešnim i neprihvatljivim. Naime, drugotuženik odgovara za štetu u slučaju propusta koji su u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štete u smislu odredbe članka 86. stavak 3. Zakona o lovstvu (NN. 140/05) koja je izmijenjena odredbom članka 37. Zakona o izmjenama i dopunama toga Zakona (NN. 75/09) koji je važio u vrijeme štetnog događaja (stupio je na snagu 8. srpnja 2009., a nezgoda se dogodila 30. listopada 2009.).
Tužitelj je, dakle, bio dužan dokazati pretpostavke odgovornosti drugotuženika za nastalu štetu - propuste drugotuženika i uzročnu vezu između propusta i štete. Prema sadržaju tužbe (su)odgovornost drugotuženika za štetu tužitelj temelji isključivo i jedino na činjenici da je temeljem Zakona o javnim cestama održavanje državne ceste na kojoj je došlo do štetnog događaja u ingerenciji drugotuženika, ne ukazujući niti u tužbi, a niti tijekom postupka na bilo kakve propuste tuženika koji bi bili u uzročnoj vezi s nastankom štete. Prvostupanjski sud odgovornost drugotuženika za štetu nalazi u propustima u pogledu nepostavljanja prometnog znaka "divljač na cesti" na mjestu nezgode i zaštitne ograde koja bi životinjama priječila pristup državnoj cesti.
Što se tiče prometnog znaka "divljač na cesti" valja navesti da drugotuženik prometne znakove ne postavlja po vlastitom nahođenju već uz prethodnu suglasnost Ministarstva nadležnog za poslove prometa na temelju prometnog projekta. Osim toga, prema utvrđenju prometnog vještaka u konkretnim uvjetima vožnje brzinom od 50 - 60 km/h uz upaljena kratka svjetla nalet na divlje svinje bio je neizbježan, pa s obzirom da se radi o očito primjerenoj brzini kretanja tužiteljevog vozila, nije za pretpostaviti da bi i znak upozorenja od moguće pojave divljači na cesti utjecao (ili mogao utjecati) na tužiteljev način vožnje.
Nema nikakve dileme da je neživotno i u neskladu s prihvaćenim standardima održavanja cesta i protivno mnogobrojnim interesima i potrebama stanovništva ograđivati državne ceste od susjednih nekretnina (prostora) da se spriječi pristup divljači na cestu, pa u tom smislu nepostavljanje zaštitne ograde koja nije propisani standard zaštite prometa na cestama te vrste (prema odredbi članka 94. Pravilnika zaštitne žičane ograde postavljaju se uz autoceste i brze ceste) ne može se tretirati kao propust drugotuženika.