Jedna od značajnih odredbi Zakona o radu (NN 93/14) svakako je i ona koja se odnosi na ishod parnice između radnika i poslodavca, koja se vodila o (ne)dopuštenosti otkaza, a koju je dobio radnik. Radi se odredbi članka 124. stavak 1. Zakona o radu koja propisuje da će sud, ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložiti vraćanje radnika na posao. Dakle, radi se o zakonom zajamčenoj kondemnaciji kojom se poslodavcu nalaže neka činidba, odnosno da radnika vrati na rad i to na ono radno mjesto na kojem je radnik radio prije nedopuštenog otkaza, sukladno ugovoru o radu sklopljenom između radnika i poslodavca.
Ponekad se dogodi da tog radnog mjesta kod poslodavca više nema (primjerice, u tijeku radnog spora poslodavac izmijeni sistematizaciju radnih mjesta pa radnikovo radno mjesto ukine) pa poslodavac tada mora radnika vratiti na druge odgovarajuće poslove. Postavlja se pitanje koji su to poslovi odnosno o čemu sve ovisi procjena jesu li ti poslovi odgovarajući za radnika.
U stručnoj literaturi i komentarima Zakona o radu uglavnom se može naići na stajalište da su drugi odgovarajući poslovi oni poslovi koji odgovaraju radnim kvalifikacijama radnika (njegovoj stručnoj spremi, godinama radnog staža, iskustva i sl.), što smatramo i logičnim jer je nerazumno „odgovarajućim“ poslovima smatrati neke za koje radnik nije obučen ili obrazovan. Međutim, od nedavno se mogu naći i stajališta županijskog suda prema kojima „odgovarajući poslovi ne ovise o stručnoj spremi radnika“.
Budući da se nismo mogli složiti s tim stajalištem, potražili smo sudsku praksu o tom pitanju, i naišli na jednu (u radovima rijetko citiranu) odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr 1424/10-2 od 23. ožujka 2011.,iz koje se može zaključiti da „drugi odgovarajući poslovi“ ovise o stručnoj spremi radnika, odnosno da se radnika ne može vratiti na rad na poslove (ako njegovog radnog mjesta više nema) za koji se traži druga stručna sprema koju radnik nema. Radi se o Odluci koja je donesena u primjeni Zakona o radu iz 1995. godine, ali su njezina stajališta svakako i danas primjenjiva.
Predmet spora bilo je utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu i vraćanje tužiteljice na rad. U postupku pred općinskim i županijskim sudom utvrđeno je da je tužiteljica radila kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme na poslovima učitelja tjelesne i zdravstvene kulture, da je tužiteljica Programom rješavanja viška djelatnika od 1. rujna 1995. utvrđena tehnološkim viškom kao učitelj tjelesne i zdravstvene kulture, ali joj tada nije otkazan ugovor o radu, već je raspoređena na poslove profesora engleskog jezika kao nestručna zamjena u školskoj godini 1995/1996 i u početku školske godine 1996/1997. Također je utvrđeno da je u školskim godinama 1995/1996 i 1996/1997 tužiteljica obavljala poslove učitelja engleskog jezika kao nestručna zamjena, dok je tijekom školske godine 1997/1998 bila na porodiljinom dopustu, da je tuženik na radno mjesto učitelja engleskog jezika 30. rujna 1997. primio drugu radnicu, koja ima potrebnu stručnu spremu za to radno mjesto, te je 22. travnja 1998. tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je sklopljen za radno mjesto učitelja tjelesne i zdravstvene kulture.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je odluku o otkazu ugovora o radu i o zahtjevu tužiteljice za zaštitu prava, donio ravnatelj tuženika. S obzirom na navedena utvrđenja, nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev i utvrdili nedopuštenim otkaz ugovora o radu tužiteljici te naložili tuženiku vraćanje tužiteljice na rad i to na poslove učitelja tjelesne i zdravstvene kulture iz razloga što je odluku o otkazu ugovora o radu donio ravnatelj, a ne ovlašteno tijelo – školski odbor na prijedlog ravnatelja.
Prema odredbi članka 115. Zakona o radu (Narodne novine, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 114/03 – dalje: ZR) ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naredit će vraćanje radnika na posao. U vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužiteljica je imala sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove učitelja tjelesne i zdravstvene kulture, iako je privremeno obavljala poslove učitelja engleskog jezika kao nestručna zamjena. Zbog toga, kada se otkaz utvrđuje nedopuštenim, tužiteljica se vraća u ravnopravni status određen ugovorom o radu pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su naložili vraćanje tužiteljice na radno mjesto učitelja tjelesne i zdravstvene kulture. Pri tome treba reći da ako u ispunjenju svoje obveze tuženik neće biti u mogućnosti vratiti tužiteljicu na to radno mjesto, ispunit će svoju obvezu vraćanja na posao i ako tužiteljicu rasporedi na poslove koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi.
Dakle, iz navedenoga se može zaključiti da uvjet stručne spreme itekako mora biti zadovoljen da bi se moglo reći da su neki poslovi odgovarajući za radnika kojeg treba vratiti na rad, a čije radno mjesto više ne postoji.