Iako su i prije postojale različite inicijative koje su imale zadatak uspostave mehanizama za kontrolu nuklearnog naoružanja, kao što je Baruchov plan iz 1946. kojega je predložila Trumanova administracija i Eisenhowerov program „Atomi za mir“ iz 1953., tek je razvoj kineskog nuklearnog programa šezdesetih godina prošlog stoljeća doveo do svijesti o potrebi sprečavanja širenja takve vrste naoružanja.
1970. godine na snagu je stupio Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (Nuclear Non-proliferation Treaty - NPT) kao odgovor na rastuću prijetnju od nuklearnog rata. Ugovor je od njegova potpisivanja, 1968. godine, do danas ratificiralo 190 država što ga čini najmasovnijim ugovorom o kontroli naoružanja u svijetu.
Člankom X. Ugovora određeno je da će se nakon proteka 25 godina od njegova stupanja na snagu sazvati konferencija na kojoj će se odlučiti ostaje li Ugovor na snazi neograničeno ili će se samo produljiti za određeno razdoblje. Na konferenciji održanoj u New Yorku 1995. odlučeno je da se ugovor produljuje neograničeno te da će se svakih pet godina održati konferencija koja ima za cilj utvrditi što je učinjeno u prethodnom petogodišnjem razdoblju na implementaciji i provedbi Ugovora među zemljama ugovornicama. Posljednja Konferencija održana je također u New Yorku u svibnju 2015. godine.
Republika Hrvatska je 1992. godine notifikacijom o sukcesiji pristupila ugovoru te je stranka ugovora od 8. listopada 1991. godine.
Općeprihvaćeno je tumačenje da Ugovor počiva na tri „stupa“ odnosno temelja:
- odredbe o neširenju nuklearnog naoružanja
- odredbe o razoružavanju
- odredbe o pravu svake države na razvoj i korištenje nuklearne energije u mirnodopske svrhe.
Sporazum određuje razliku između država stranaka Ugovora koje posjeduju (Francuska, Ruska Federacija, UK, Kina i SAD – stalne članice Vijeća sigurnosti s pravom veta) i država koje ne posjeduju nuklearno naoružanje te za njih određuje različiti pravne režime.
Države koje ne posjeduju nuklearno oružje obvezuju se da neće:
- razvijati nuklearno naoružanje ili druge uređaje za nuklearne eksplozije ili kontrolu nad tim oružjem ili nad uređajima za eksplozije
- pribaviti nuklearno oružje ili druge uređaje za nuklearne eksplozije
- tražiti niti primati bilo kakvu pomoć u proizvodnji nuklearnog oružja ili drugih uređaja za nuklearne eksplozije.
Države koje posjeduju nuklearno oružje (Nuclear Weapons States – NWS) obvezuju se da neće:
- prenositi oružje ili druge uređaje za nuklearne eksplozije ili kontrolu nad tim oružjem ili uređajima za nuklearne eksplozije drugim državama
- pomagati, poticati ili navoditi bilo koju državu koja ne posjeduje nuklearno oružje da proizvodi ili da na neki drugi način pribavi nuklearno oružje ili druge uređaje za nuklearne eksplozije, ili da vrši kontrolu nad tim oružjem ili uređajima za eksplozije.
Članak III. Ugovora nameće zemljama koje ne posjeduju nuklearno oružje obvezu prihvaćanja zaštitnih mjera čije provođenje nadgleda Međunarodna agencija za atomsku energiju (International Atomic Energy Agency - IAEA) sa sjedištem u Beču.
IAEA ima dvije osnovne uloge – pomoć državama u razvoju nuklearne energije u miroljubive svrhe i sprečavanje zlouporabe civilne nuklearne energije za proizvodnju nuklearnog oružja, opreme za nuklearno oružje ili za nepoznate namjere. Agencija je nezavisna, povezana posebnim ugovorom s UN-om, a djeluje i kao međunarodni inspektorat koji nadgleda sigurnost nuklearnih postrojenja.
Smatra se da najveći rizik za širenje nuklearnog oružja dolazi od zemalja koje posjeduju nuklearno oružje, a nisu potpisnice Ugovora. Danas je poznato da su tri države koje nisu stranke Ugovora razvile sposobnost nuklearnog udara: India, Pakistan i Sjeverna Koreja dok se za Izrael vjeruje da je razvio nuklearnu sposobnost, ali se njegov razvojni program drži u tajnosti.
Neven Brkić, dipl. iur.