Prema Andrassy, Bakotić, Vukas: „Sukcesija kao ustanova međunarodnog prava jest ulaženje neke države u pravne odnose druge države, koje nadolazi kao posljedica osnivanja vlasti ili proširenja vlasti te države na području koje je dotada pripadalo drugoj državi.“
Bečka konvencija o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora iz 1978. i Bečka konvencija o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova iz 1983. (nije na snazi) na jednak način određuju pojam “sukcesije država”: “Sukcesija država znači zamjenu jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja“.
U praksi okvirno postoje sljedeći slučajevi sukcesija:
1) ustup ili cesija - oba subjekta međunarodnog prava između kojih se zbiva prijelaz suvereniteta već su otprije postojala i dalje postoje (npr. prijelaz dijela talijanskog državnog područja 1948. u FNRJ)
2) secesija ili odvajanje i dekolonizacija - dotadašnji suveren područja ne prestaje postojati, ali se na dijelu područja stvara novi subjekt međunarodnog prava (odvajanje Norveške od Švedske 1905. godine, dekolonizacija Južne Amerike)
3) podjela, aneksija i pripajanje – država prednica prestaje postojati kao subjekt međunarodnog prava, a suverenost nad njezinim područjem stječe jedna ili više država koje su od prije postojale (podjela Poljske 1797. između Austrije, Pruske i Rusije, aneksija Austrije od strane Njemačke 1938., pripajanje Teksasa SAD-u 1845. godine)
4) ujedinjenje – dvije ili više država prednica koje prestaju postojati ujedinjuju se i postaju novi subjekt međunarodnog prava (ujedinjenje Zapadne i Istočne Njemačke)
5) raspad – država prednica nestaje, a na njezinom području nastaju novi subjekti međunarodnog prava (raspad SFRJ).
Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine definira međunarodni ugovor kao: „Međunarodni sporazum koji je u pismenom obliku sklopljen između država i uređen međunarodnim pravom, bilo da je sadržan u jedinstvenoj ispravi ili u dvjema ili u više međusobno povezanih isprava i bez obzira na njegov poseban naziv“.
Prijelaz prava i obveza iz međunarodnih ugovora s države prednice na državu sljednicu ovisi o prirodi ugovora, njihovom političkom i društvenom međuodnosu te o daljnjem postojanju države prednice. U pravilu, novonastala sljednica notificira svoju namjeru da bude vezana mnogostranim otvorenim konvencijama, a za zatvorene konvencije i dvostrane ugovore mora dobiti pristanak drugih stranaka ugovornica. U slučajevima kada država prednica nastavlja svoje postojanje, ona ostaje stranka svih ugovora osim onih koji su po svojoj prirodi nespojivi s novonastalim stanjem uzrokovanim prijenosom dijela suvereniteta.
Bečka konvencija o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora potpisana je u Beču, 23. kolovoza 1978., a na snagu je stupila 6. studenog 1996. sukladno članku 49., odnosno kada je 15. država, Republika Makedonija, putem notifikacije o sukcesije postala stranka ugovornica. U ovom trenutku samo su 22 države stranke ugovornice te Konvencije.
Konvencija je svojim pravilima utvrdila postojanje dva glavna slučaja:
a) sukcesiju u slučaju novonastalih nezavisnih država i
b) sukcesiju u slučaju ujedinjenja odnosno odvajanja država.
U slučaju novonastalih nezavisnih država utvrđeno je osnovno pravilo - ugovori koji su obvezivali državu prednicu, prema državi sljednici ne proizvode pravne učinke. Novonastala nezavisna država može notifikacijom o sukcesiji steći svojstvo stranke svakoga mnogostranog ugovora koji je na dan sukcesije država bio na snazi za područje na koje se odnosi sukcesija država osim onih koji ne mogu biti primjenjivi na novonastalu državu ili onih za koje je potrebna suglasnost drugih država.
U slučaju ujedinjenja odnosno odvajanja država, osnovno pravilo je da svaki ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi, ostaje na snazi za svaku stvorenu državu sljednicu.
Konvencija se odnosi samo na ugovore između država, što je jasno i nedvosmisleno iskazano u članku 1., a nikako na ugovore između država i drugih subjekata međunarodnog prava.
U pogledu sukcesije država međunarodno pravo postavlja jasnu razliku između pitanja prava i obveza koji proizlaze iz međunarodnih ugovora i članstva u međunarodnim organizacijama iako takvo članstvo često i proizlazi iz međunarodnih ugovora. Razlika u drukčijem pristupu međunarodnim ugovorima stvorena je zbog različitosti u obujmu prava i obveza koje iz njih proizlaze. Članstvo u međunarodnoj organizaciji, bez obzira što se temelji na ugovoru, za sobom povlači puno širi spektar prava i obveza te međunarodnih implikacija nego to čini većina međunarodnih ugovora koji se u pravilu odnose na vrlo uska i specifična pravna pitanja. U međunarodnoj praksi prevladava teorija da se u pogledu nastavka ili prestanka članstva neke države u međunarodnoj organizaciji ne mogu primijeniti jednaka pravila na sve slučajeve.
Prilikom raspada SFRJ nova zajednica Federalna Republika Jugoslavija (kasnije Srbija i Crna Gora) nije nastavila biti članicom Ujedinjenih naroda nego ponovno biva primljena u članstvo 2000. godine. Međutim, nakon mirnog razlaza s Crnom Gorom 2006. godine, Srbija ostaje članicom Ujedinjenih naroda na temelju primitka u članstvo već spomenute državne zajednice iz 2000. godine.
Postupak kodifikacije međunarodnih pravila u pogledu sukcesije država započet je potpisivanjem Bečke konvencije o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora (na snazi), Bečke konvencije o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova i Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora između država i međunarodnih organizacija.
Iako su navedene konvencije iznimno podložne kritici i jasno je, posebice na temelju činjenice da nisu prihvaćene od većine zemalja, da ne mogu kvalitetno odgovoriti na sve izazove međunarodnih odnosa u pogledu sukcesije država, ipak je potrebno naglasiti da je proces kodifikacije iznimno složen i dugotrajan te da su konvencije donijele okvir i odredile smjer u kojem će se dalje razvijati međunarodno pravo u pogledu sukcesije država.
Neven Brkić, dipl. iur.