Poslovnu sposobnost fizička osoba redovito stječe punoljetnošću (kad navrši 18 godina života), ako je pritom i duševno zdrava. U razdoblju od četrnaeste do osamnaeste godine života maloljetnik je ograničeno poslovno sposoban, što znači da može sklopiti ugovor, ali taj ugovor postaje valjan tek odobrenjem zakonskog zastupnika (članak 276. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11 i 98/15 – u nastavku: ZOO). No, osoba koja je ograničeno poslovno sposobna ipak može sklopiti neke ugovore bez odobrenja zakonskog zastupnika. U tom smislu postoji posebna poslovna sposobnost, ali ovlast na sklapanje takvih ugovora mora biti propisana zakonom.
Naknadno odobrenje zakonskog zastupnika u rokovima iz članka 278. ZOO-a konvalidira sklopljeni ugovor između suugovaratelja i maloljetnika.
Sud može odlukom o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti zabraniti sklapanje određenih ugovora s tim da osoba djelomično lišena poslovne sposobnosti može sklapati sve ostale ugovore.
Sklopi li ograničeno poslovno sposobna osoba ugovor bez odobrenja zakonskog zastupnika, a ne radi se o ugovoru koji maloljetnik može sklopiti po zakonu, ugovor je pobojan (članak 276. stavak 3. ZOO-a u vezi sa člankom 330. do 335. ZOO-a). Naknadno odobrenje zastupnika djeluje retroaktivno. Zakonodavac se odlučio samo na pobojnost, a ne na ništetnost zbog nedostatka poslovne sposobnosti, jer se ne ugrožava opći interes već eventualno interes suugovaratelja koji bi mogao doći u nepovoljniji položaj bez obzira na to što za ograničenje nije znao.
Za presuđenje valjanosti ugovora bitna je stvarna poslovna sposobnost. Kad se govori o ograničenoj poslovnoj sposobnosti redovito se misli na maloljetnike koji taj status imaju prema zakonu do stjecanja punoljetnosti. No, kada je riječ o punoljetnim osobama kojima se zbog zdravlja oduzima poslovna sposobnost, taj postupak mjerodavnih tijela obično je dugotrajan, pa je moguće da je neka osoba sklopila ugovor u vrijeme kad joj još nije bila oduzeta poslovna sposobnost. Sudovi su u takvim prilikama redovito ocjenjivali je li ta osoba u vrijeme sklapanja ugovora bila stvarno poslovno nesposobna, bez obzira na to što oduzimanje poslovne sposobnosti (još) nije bilo utvrđeno sudskom odlukom.
No, postoje i suprotne situacije – kada je donesena odluka o vraćanju poslovne sposobnosti prije sklapanja nekog ugovora, pa u slučaju osporavanja valjanosti takvog ugovora sud razmatra ima li i kakav utjecaj ta odluka o vraćanju poslovne sposobnosti na (ne)valjanost sklopljenog pravnog posla.
Tako je u postupku koji se vodio na Županijskom sudu u Bjelovaru (Odluka br. Gž 242/2013-2 od 6. lipnja 2013.) sud prvog stupnja utvrdio da je V. F. u predmetu Općinskog suda u D. rješenjem od 8. travnja 2005. djelomično vraćena poslovna sposobnost, jer je provedenim vještačenjem u tom predmetu utvrđeno da se on može brinuti o svojim pravima i interesima osim pri donošenju odluke o zapošljavanju, zatim da je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 17. svibnja 2005. te je ovjeren po sucu u predmetu Općinskog suda u D., da je V. F. bolovao od Marfanovog sindroma s kliničkim manifestacijama u smislu epileptičnih napadaja, amiotrofične lateralne skleroze, mentalne retardacije uz utvrđeni skupni kvocijent inteligencije (IQ) 71, uslijed čega je bio intelektualno na nivou djeteta u dobi 10 do 13 godina te od psiho-organskog sindroma jakog stupnja (atrofične promjene mozga - demencija), te da V. F, zbog navedenih oboljenja i cjelokupnog psihofizičkog stanja uvjetovanog tim oboljenjima, u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bio sposoban za rasuđivanje jer nije bio u stanju shvatiti značaj i pravne posljedice navedenog ugovora, niti je bio sposoban valjano očitovati svoju volju u pravcu raspolaganja svojom imovinom.
Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zaključio je da je tužena sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključila s poslovno nesposobnom osobom odnosno osobom koja nije bila u stanju shvatiti značaj tog ugovora niti racionalno upravljati svojim postupcima, zbog čega je taj ugovor ništavan, pri čemu se sud pozvao na primjenu odredbi članka 56. stavak 1., članka 103. stavak 1. i članka 109. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u nastavku teksta ZOO/91).
Odredbom članka 56. stavak 1. ZOO/91, koji se u tom predmetu primjenjivao na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. i članka 1165. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08), propisano je da je za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora. Poslovno nesposobnom osobom, u smislu navedene odredbe, smatra se svaka ona osoba koja u vrijeme sklapanja nekog konkretnog pravnog posla, zbog svoje duševne ili neke druge bolesti, nije bila sposobna shvatiti značenje svojih djela, tj. nije bila sposobna za rasuđivanje, i to neovisno od toga je li joj u vrijeme sklapanja tog posla odlukom suda poslovna sposobnost bila oduzeta. Ako neki pravni posao bude sklopljen s takvom osobom, taj pravni posao niti ne nastaje, odnosno on je ništavan sukladno odredbi članka 103. stavak 1. ZOO/91, jer je protivan prisilnoj zakonskoj odredbi iz citirane odredbe članka 56. stavak 1. ZOO/91.
Drugostupanjski sud smatra da je, s obzirom da je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja pravilno utvrdio da sada pokojni V. F. u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bio sposoban za rasuđivanje odnosno nije bio sposoban shvatiti značaj sklopljenog ugovora niti upravljati svojim postupcima, pravilan zaključak suda prvog stupnja o ništavosti zaključenog ugovora, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi. Za pravilnu primjenu odredbi članka 56. stavak 1. i članka 103. stavak 1. ZOO/91, i za pravilnost zaključka suda prvog stupnja o nesposobnosti za rasuđivanje pokojnog V. F. u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bez značaja su okolnosti na koje se u žalbi ukazuje, odnosno da je prije sklapanja ugovora V. F. sudskom odlukom djelomično vraćena poslovna sposobnost.
Naime, za izostanak u ovoj parnici sporne materijalnopravne pretpostavke valjanosti pravnog posla, u konkretnom slučaju ugovora o doživotnom uzdržavanju, nije odlučno je li nekoj osobi poslovna sposobnost oduzeta (ili vraćena), već je li ta osoba bila sposobna shvatiti značaj i posljedice tog pravnog posla te je li bila u stanju smisleno upravljati svojim postupcima, što suprotno žalbenim tvrdnjama tužene može biti predmet utvrđivanja u sudskom postupku i nakon što je pravni posao zaključen, pa čak i nakon smrti primatelja uzdržavanja, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Za navedeno utvrđenje zapreku ne čini ni to što je u sudskom postupku donesena pravomoćna odluka, kojom je V. F. sudskom odlukom djelomično vraćena poslovna sposobnost koja mu je prethodno oduzeta.
Zbog toga je i drugostupanjski sud prihvatio pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da sada pokojni V. F. prilikom sklapanja predmetnog ugovora s tuženom zbog svoje bolesti nije bio u stanju shvatiti značaj i posljedice tog ugovora, niti smisleno upravljati svojim postupcima, što sve zajedno čini pretpostavku postojanja poslovne sposobnosti, zbog čega je pravilan zaključak suda prvog stupnja o ništavosti zaključenog ugovora u smislu odredbe članka 103. stavak 1. u vezi članka 56. stavak 1. ZOO/91.