c S
U središtu

Novosti u postupcima nadomještanja suglasnosti - zašto arbitraža?

25.07.2016 Suodlučivanje je najizraženiji oblik sudjelovanja radnika u odlučivanju. Sukladno Zakonu o radu, poslodavac pojedine odluke ne može donijeti bez prethodne suglasnosti radničkog vijeća. Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, to ne znači da je poslodavac "oslobođen" obveze suodlučivanja.

Naime, sukladno  članku 153. stavak 3. i 4. Zakona o radu (NN 93/14; nadalje: ZR), prava i obveze radničkog vijeća može preuzeti sindikalni povjerenik sindikata koji djeluje kod poslodavca odnosno sindikalni povjerenik o kojem su se sporazumjeli sindikati koji djeluju kod poslodavca. U navedenim okolnostima, za donošenje pojedinih odluka poslodavcu će trebati prethodna suglasnost sindikalnog povjerenika s pravima i obvezama radničkog vijeća.

O kojim je odlukama riječ? U prvom redu, riječ je o članku 151. stavak 1. ZR-a, odnosno o odlukama o:

1) otkazu članu radničkog vijeća

2) otkazu kandidatu za člana radničkog vijeća koji nije izabran, u razdoblju od tri mjeseca nakon utvrđenih konačnih rezultata izbora

3) otkazu radniku kod kojeg je zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost ili do smanjenja radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti, odnosno otkazu radniku osobi s invaliditetom

4) otkazu radniku starijem od šezdeset godina

5) otkazu predstavniku radnika u organu poslodavca

6) uvrštavanju osoba iz članka 34. stavka 1. toga Zakona u kolektivni višak radnika, osim u slučaju kada je poslodavac u skladu s posebnim propisom pokrenuo, odnosno provodi postupak likvidacije

7) prikupljanju, obrađivanju, korištenju i dostavljanju trećim osobama podataka o radniku

8) imenovanju osobe koja je ovlaštena nadzirati da li se osobni podaci radnika prikupljaju, obrađuju, koriste i dostavljaju trećim osobama u skladu s odredbama toga Zakona.

Pored navedenog, poslodavac i radničko vijeće sporazumom mogu predvidjeti obvezu suodlučivanja i za neke druge odluke (čl. 151. st. 9. ZR-a).

Obveza suodlučivanja može biti ustanovljena i posebnim propisom. Tako Zakon o zaštiti na radu (NN 71/14) propisuje da poslodavac može koristiti nadzorne uređaje kojima će snimati čitav proces rada radnika samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća (čl. 43. st. 4. ZZR-a). Istim zakonom  propisana je i obveza suodlučivanja poslodavca s radničkim vijećem u slučaju otkaza povjereniku radnika za zaštitu na radu (čl. 72. st. 1. ZZR-a).

ZR propisuje da poslodavac može sindikalnom povjereniku, za vrijeme dužnosti i šest mjeseci nakon njezinog isteka, otkazati ili ga staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na njegove dotadašnje uvjete rada ili u odnosu na druge radnike, samo uz prethodnu suglasnost sindikata.

Ako u pojedinom slučaju sindikalni povjerenik uživa zaštitu po dvije osnove (po čl. 151. i čl. 188. ZR-a), za otkazivanje njegova ugovora o radu poslodavac će trebati prethodnu suglasnost sindikata.

Radničko vijeće, sindikalni povjerenik s pravima i obvezama radničkog vijeća i sindikat imaju rok od osam dana za izjašnjavanje o davanju ili uskrati suglasnosti za namjeravanu odluku poslodavca. Ako se u navedenom roku propuste izjasniti, vrijedi pretpostavka da su suglasni s odlukom poslodavca.

Uskrata suglasnosti i pokretanje arbitraže

Zakonom o radu iz 2014. godine uvedena je obveza da se uskrata suglasnosti mora pisano obrazložiti (čl. 151. st. 4., čl. 188. st. 3. ZR-a).

Ako poslodavac i nakon uskrate suglasnosti za namjeravanu odluku ostane pri namjeri njezinog donošenja, može u roku od petnaest dana od dostave uskrate suglasnosti tražiti da tu suglasnost nadomjesti arbitražna odluka.

Aktivno legitimirana stranka u postupcima arbitraže zbog nadomještanja suglasnosti uvijek je poslodavac. Pasivno legitimirana stranka je ona stranka koja je uskratila suglasnost, odnosno ona stranka čiju suglasnost poslodavac želi nadomjestiti arbitražnom odlukom. Ovisno o okolnostima, to mogu biti: radničko vijeće, sindikalni povjerenik s pravima i obvezama radničkog vijeća ili sindikat.

Postupak arbitraže započinje dostavom pisanog zahtjeva poslodavca i izjave o uskrati suglasnosti uredu državne uprave u županiji, odnosno u Gradu Zagrebu, nadležnom za poslove rada. Mjesna nadležnost ureda državne uprave u županijama, odnosno u Gradu Zagrebu, uređena je člankom 10. stavak 2. i 3. Pravilnika o načinu izbora arbitra i provođenju postupka arbitraže u postupcima nadomještanja suglasnosti. Te odredbe, u bitnome, navode da će mjesno nadležan biti ured državne uprave u županiji u kojoj je sjedište poslodavca ili njegove organizacijske jedinice u kojoj djeluje radničko vijeće, a u slučaju nadomještanja suglasnosti sindikata, ured državne uprave u županiji u kojoj je sjedište sindikata.

Pojednostavnjeno, postupci nadomještanja suglasnosti vode se u uredu državne uprave sjedišta poslodavca, osim kada je riječ o nadomještanju suglasnosti sindikata čije je sjedište u drugoj županiji i o nadomještanju suglasnosti radničkog vijeća organizacijske jedinice poslodavca smještene van županije u kojoj je sjedište poslodavca.

Pisanom zahtjevu za pokretanje arbitraže poslodavac prilaže izjavu o uskrati suglasnosti, prethodni sporazum stranaka o izboru arbitra, ako su se stranke o tome sporazumjele, te u njemu, uz navođenje generalija stranaka, obrazlaže razloge za pokretanje postupka arbitraže.

Ako se stranke nisu prethodno sporazumjele o izboru arbitra, odluku o imenovanju arbitra, na prijedlog poslodavca koji se prilaže zahtjevu za pokretanje arbitraže, donosi ministar nadležan za poslove rada. Ako pasivno legitimirana stranka opravdano sumnja da postoje razlozi koji bi mogli utjecati na nepristranost arbitra ili na njegovu mogućnost ispunjavanja obveza, ovlaštena je tražiti izuzeće arbitra o čemu ministar, odnosno osoba koju je za to ovlastio, moraju donijeti odluku u roku od 5 dana. Izuzeće arbitra može tražiti i poslodavac, a i sam arbitar, iz istih razloga koji vrijede za izuzeće na traženje pasivno legitimirane stranke.

Nadležni ured državne uprave pisani zahtjev poslodavca s priležećom dokumentacijom dostavlja drugoj stranci u sporu i arbitru u roku od osam dana od dana primitka zahtjeva poslodavca, odnosno od dana primitka odluke o imenovanju arbitra (ako se stranke o arbitru nisu prethodno sporazumjele).

Arbitar je u obvezi, u roku od petnaest dana od dana kada mu je dostavljen zahtjev poslodavca za pokretanje arbitraže, zakazati sastanak sa strankama u sporu.

Najkasnije do vremena koje je arbitar odredio za prvi sastanak stranaka u sporu, stranke su ovlaštene dostaviti arbitru podatke o ovlaštenoj osobi koja će ih zastupati u tom postupku, te odgovarajuću punomoć, ako nije riječ o zakonskom zastupniku te stranke.

Postupak arbitraže provodi se u prostorima mjesno nadležnog ureda državne uprave, a podredno u prostoru kojega odredi arbitar.

U postupku arbitraže zbog nadomještanja suglasnosti, svaka stranka snosi svoje troškove. No, budući da radničko vijeće nema pravnu osobnost ni imovinu, troškove postupaka u kojima su pasivno legitimirani radničko vijeće ili sindikalni povjerenik s pravima i obvezama radničkog vijeća, snosi poslodavac. Tako ispada da će pasivno legitimirana stranka snositi svoje troškove samo ako je riječ o nadomještanju suglasnosti za otkaz sindikalnom povjereniku, u kojem slučaju svoje troškove snosi sindikat.

Zanimljivo je napomenuti da je adresant Pravilnika o načinu izbora arbitra i provođenju postupka arbitraže u postupcima nadomještanja suglasnosti propustio u članku 1. stavku 2. navesti da se tim propisom uređuje i način izbora arbitra i provođenja postupka arbitraže u nadomještanju suglasnosti sindikata za donošenje drugih odluka kojima se sindikalni povjerenik stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike ili u odnosu na njegove dotadašnje uvjete rada. Još zanimljivija je činjenica da se taj propust već pojavio u Zakonu o radu (NN 93/14), u prijelaznim i završnim odredbama (čl. 232. st. 3. ZR-a), u kojima je uređen prijelazni režim nadomještanja suglasnosti do donošenja pravilnika o arbitraži. Ako i ne dođe do ispravljanja ovog propusta, navedena dvojba morat će se otkloniti. Budu li se norme tumačile teleološki, u duhu, cilju i smislu propisa, suglasnost za navedene odluke moći će nadomjestiti arbitražna odluka. Budu li se, pak, norme tumačile gramatički, te odluke neće moći nadomjestiti ni sudska ni arbitražna odluka.

Postupak arbitraže

Postupak arbitraže provodi jedan izabrani ili imenovani arbitar s liste arbitara za područje županije u kojoj se provodi postupak. Arbitar koji nije na navedenoj listi, može biti imenovan ili izabran ako se stranke pisano sporazume o naknadi njegovih troškova.

Ako se stranke nisu prethodno sporazumjele o izboru arbitra, odluku o njegovu imenovanju donosi ministar nadležan za poslove rada, odnosno osoba na koju ministar prenese ovlasti iz ovog područja, u roku od pet dana od dana primitka pisanog zahtjeva poslodavca za pokretanje arbitraže.

U postupcima arbitraže zbog nadomještanja suglasnosti pojednostavnjena su pravila dostave pa se urednom dostavom, pored dostave izvršene po pravilima općeg upravnog postupka, smatra i dostava elektroničkim putem pod uvjetom da o njoj postoji zapis na poslužitelju (adresa elektroničke pošte, telefaks, ...).

Postupak se provodi po pravilima o kojima se stranke sporazume, na način da ih same odrede ili da upute na primjenu određenih pravila, propisa ili zakona. Ako to propuste učiniti, arbitar će postupak provoditi po pravilima, propisu ili zakonu, koje(ga) sam odredi.

Arbitar je ovlašten ispitivati navode i prijedloge stranaka, prikupljati isprave i dokaze te saslušavati stranke i svjedoke, a o provedenim radnjama dužan je voditi zapisnik.

U svakom slučaju, postupak arbitraže zbog nadomještanja suglasnosti mora se okončati u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za provođenjem arbitraže. U taj rok ne ubraja se razdoblje prekida postupka, kojeg arbitar može odrediti na prijedlog stranaka da samostalno i sporazumno riješe spor. Po neuspješnom proteku navedenog roka, započeti postupak arbitraže se nastavlja.

Arbitražna odluka

Po okončanju postupka, arbitar donosi arbitražnu odluku. Ona mora biti izrađena u pisanom obliku i obrazložena, a strankama se dostavlja najkasnije u roku od petnaest dana od dana donošenja.

Postupak arbitraže okončava se donošenjem odluke o odbacivanju zahtjeva koji je zakasnio, izjavljen od neovlaštene osobe ili nepotpun, odluke o nadomještanju suglasnosti, odluke o odbijanju zahtjeva ili odluke o obustavi postupka zbog povlačenja zahtjeva poslodavca, njegova neopravdanog neodazivanja na pozive ili nastanka okolnosti koje nastavak postupka čine nepotrebnim ili nemogućim.

Konačno, dolazimo i do vjerojatnog razloga kojim se adresant vodio, kako pri donošenja novog Zakona o radu 2014. godine, tako i pri donošenju ovog pravilnika (iako je riječ o dvije u RH suprotne političke opcije), a to je okolnost da se arbitražna odluka ne može pobijati redovnim i izvanrednim pravnim lijekovima, niti se može osporavati u sudskom postupku. Podsjetimo, kod sudskih postupaka nadomještanja suglasnosti, stranke su imale pravo podnositi pravne lijekove.

Autorov osvrt

Imajući u vidu činjenicu da je adresantu svejedno po kojim će se postupovnim pravilima ovaj postupak provoditi, ali da je izrijekom naveo rok u kojem se postupak mora provesti, kao i nemogućnost izjavljivanja ikakvog pravnog lijeka protiv arbitražne odluke, očito je da je čitav manevar zaobilaženja redovnog sudstva, koje je do sada provodilo postupke nadomještanja suglasnosti, izveden s ciljem da se propisivanjem "nekog novog postupka" njegovim (pasivno legitimiranim) strankama uskrati ustavno pravo na pravni lijek.

Takav manevar zakidanja prava određenoj skupini adresata zbog činjenice da se ta prava znaju zlorabiti s ciljem otezanja postupka zapravo postaje gotovo pa koherentno obilježje našeg zakonodavca koji, na primjer, zbog zlouporabe bolovanja kod otkaza tu mogućnost ograničava na šest mjeseci, priznajući tako urbi et orbi, da za kontrolu takvih zloporaba ili nije sposoban ili nema volje.

Ostaje nam za vidjeti hoće li se u Republici Hrvatskoj naći dovoljno pravnika s petogodišnjim iskustvom u radnome pravu, položenim pravosudnim ispitom i voljom da se stave u službu ministarstva rada kako bi ubrzali te dugotrajne postupke nadomještanja suglasnosti.

Imajući u vidu da većina s navedenim uvjetima već radi na sudu, za neku od mogućih stranaka spora, ili na radnim mjestima za koja su dobro plaćeni, bit će zanimljivo vidjeti rezultat normativnog optimizma hrvatskih političara u provedbi ovog opsegom malog, a željenim učinkom velikog pravilnika.

David Jakov Babić